Na gradskom groblju Gradac u Sokocu sahranjen je Vladica Babović, fudbalski čovjek, trener, golman, Sokočanin rođen u Zaječaru….

Oproštajni govor na poslednjem putu Vladice bez povratka pročitao je Ranko Renovica, dugogodišnji član uprave FK Glasinac sa Sokoca.

Govor koji prenosimo u cjelosti, za tugu i za put da mu bude lakši, tamo negdje gore…..

Dragi Vladice,
U ovom bolnom trenutku, obraćam se u ime Fudbalskog kluba “Glasinac”, svih sokolačkih sportista, sportskih radnika i ljubitelja sporta.
Došao si u Sokolac prije 18 godina iz svog rodnog Zaječara, iz slavne Timočke Krajine. Imao si tada 22 godine, a već si prošao mnogo toga u fudbalskoj igri, koja ti je bila, slobodno se reći, život, pa, možda, više i od toga.
Kao mališan si izabrao nezahvalnu i izuzetno odgovornu ulogu u fudbalu – golmana, mjesto u timu koje zahtijeva posebnu energiju, ali i posebne fizičke sposobnosti. Zapazili su te fudbalski stručnjaci po temperamentu, panterskim intervencijama, fanatičnom odnosu prema obavezama u ekipi. Bog ti je daravao ono što krasi svakog dobrog golmana – hrabrost, srčanost, posebnu komunikaciju u toku igre sa ostatkom tima. Zbog toga si ostavio snažne sportske i ljudske tragove u svojoj Srbiji, posebno u klubovima tvog rodnog grada – Kristalu, Timoku i Putevima. Nastupao si i za beočinski Cement i Novi Sad. Potom slijedi dolazak u Republiku Srpsku, u Sokolac, u Fudbalski klub “Glasinac”, koji ti je bio druga kuća.
Teško je riječima dočarati tvoj odnos prema Romaniji i Sokocu. Zamijenili su ti tvoj zavičaj, tvoju Timočku Krajinu. Sokolac te primio kao svog najrođenijeg, kao nekog ko se u njemu rodio. Ta ljubav te ovdje i zadržala. Nisi ni pomišljao da se vratiš svom Zaječaru, gradu koga si, naravno, mnogo volio. Postao si Romanijac, na radost svih koji su te poznavali kao sportistu i čovjeka. Formirao si u malom gradu porodicu, osjetio radost očinstva i toplinu porodičnog doma.
Ljubitelji fudbala nikada ne mogu zaboraviti tvoje bravure na sokolačkoj “Bari”, energiju kojom si svoj “Glasinac” nosio do brojnih pobjeda. Posebno će se pamtiti tvoji nastupi za “Glasinac” i “Slaviju”, kada su ovi klubovi igrali zapaženu ulogu u Premijer ligi Bosne i Hercegovine.
Zbog onog što si činio među stativama, odvelo je brojne dječake među golmane. Oponašali su te, radovali se kada se nađu na tribinama sokolačkog stadiona, kada su imali priliku da te gledaju i zajedno sa tobom se raduju pobjedama “Glasinca”. Profesionalni odnos prema fudbalu pokazao si u drugim klubovima – paljanskoj “Romaniji”, Goraždu, Kolini, fočanskoj Sutjeski, UNIS-u, Azotu…
Silnu energiju trošio si na svakoj utakmici, bilo da se radi o najbitnijoj ili onoj koja ne odlučuje ništa.To samo mogu istinski fudbalski zanesenjaci, ljudi u čijim venema teče ljubav prema fudbalskoj igri.
I nakon kraja fudbalske karijere, odlučio si da ostaneš u fudbalu, da pomogneš svom Glasincu, učiš mališane kako da postanu dobri ljudi i sportisti. I ulogu fudbalskog učitelja shvatio si ozbiljno, predano radio sa mladima, pokazao kako se kroz toplu kominikaciju i iskrene razgovore može ući u dječiju dušu, podstaći ih da se bave sportom. Zračio si posebnom harizmom i na mališane prenosio pozitivnu enegriju, znao biti strog kada to treba činiti, ali i nježan i blag u trenucima kada mladi sportista gubi samopuzdanje i vjeru u svoje sposobnosti.
U tom neobičnom zanosu kada je riječ o fudbalu, nikada nisi imao dovoljno vremena za sebe, nisi obraćao pažnju da silni napori organizma čine svoje, talože se, skupljaju, prijete da jednog dana eksplodiraju. O vlasitom zdravlju nisi ni razmišljao. Nisi ni slutio da će te srce izdati, ali ono nije moglo izdržati, jer si ga na fudbalskom terenu nemilice trošio. I prestalo je da kuca, ugasilo se u jednom trenu, na ogromnu tugu tvojih najdražih – supruge Svjetalne, sina jedinca – Stefana, majke Evice, oca Milisava, sestre Maje i brata Ivice, ali i svih drugih koji su sa tobom drugovali, poznavali te, a i onih koji su za tebe čuli samo iz priča o fudbalu.
Smrt te je od nas otrgla rano, u trenutku koji je od tvog četrdesetog rođendana bio “daleko” samo osam dana. Nisi imao kad ni svojim najbližim reći kako da žive bez tebe.
Odlaziš, dragi Vladica, iz ovozemaljskog života, ostavljaš u bolu svoje najdraže, putuješ u vječnost, tamo gdje ima mjesta samo za iskrene, poštene, hrabre i plemenite ljude. Hvala ti što si nam svojim kratkim životom ukazao na prave ljudske vrijednosti, na ono što često u brzini svakodnevice zaboravljamo.
Neka ti je laka tvrda romanijska zemlja. Bog da ti dušu prosti i pomiluje.