Na posljednjem Izboru najboljih sportista, grad Banjaluka se napokon odužio jednom od najproduktivnijih trenera – Nikoli Braci Pavlišinu. Velikom čovjeku koji je u svojoj 40 godina dugoj karijeri stvorio bezbroj velikih rukometaša i rukometašica, a među njima bar desetak nekadašnjih reprezentativaca SFRJ, SR Jugoslavije i Hrvatske, ali i sadašnjih članova nacionalne selekcije BiH, uručena je zaslužena nagrada za životno djelo.

A sve je počelo još davne 1957. godine kada je po prvi put uhvatio rukometnu loptu u ruke i sa njom ostao cijeli život, prvih dvadeset godina kao aktivan igrač, a otatak stvarajući nove zvijezde.

– Išao sam u nižu Gimnaziju, kako se onda zvala, kada je na ljetnom raspustu organizovano testiranje na kojem se pojavilo preko 200 dječaka, đaka sedmih i osmih razreda, a prvi trener bio nam je Bartol Rodin. Tada RK Borac nije imao svoju omladinsku školu, pa je to bio jedini način da se dođe do talenata. Nakon prvog kruga ostalo je nas tridesetak, a na kraju sam za prvi tim Borca zaigrao samo ja – prisjeća se Pavlišin svojih početaka.

Nije dugo čekao i već sa nepunih 17 godina debitovao je za prvi tim ”velikana iz Gospodske ulice”.

– Još se sjećam te utakmice protiv Rudara u Trbovljukada sam prvi put zaigrao za seniorski tim Borca. Igralo se tada na vanjskim terenima, u pitanju je bio i noćni meč i sjećam se neopisive treme i velikog straha, ali je kasnije sve to došlo na svoje – ističe Pavlišin.

Za Borac je odigrao 112 utakmica i postigao 44 pogotka, tri godine je nosio i dres banjalučke Mladosti, tada standardnog člana Druge lige Jugoslavije, a od aktivnog igranja oprostio se kao član još jednog drugoligaša, Dervente.

Uporedo sa igranjem završio je i Višu pedagošku akademiju, odsjek fizičko vaspitanje, te je 1976. godine, dolaskom na mjesto nastavnika u OŠ ”Braća Pavlić” krenuo sa stvaranjem rukometaša za Borac, ali i ostale tada mnogobrojne banjalučke klubove.

– Od tada pa do odlaska u penziju, 2005. godine, imao sam oko 2.000 polaznika rukometne sekcije u okviru ove škole. Bilo je tu onih koji su treninge shvatali kao rekreaciju, talentovanih i manje talentovanih, ali i onih koji su velikim radom uspjeli da ostave dubok trag u rukometu. Među njima su, da se ne uvrijedi neko ako ga izostavim, i Aleksandar Knežević, Goran Stupar, Božidar Jović, Andrej i Nebojša Golić, Almir Kahriman, Mirza Šarić, Dejan Malinović i mnogi drugi. Uz njih i Vladimir Vranješ koji nije išao u tu školu, ali je redovno dolazio na treninge i sada je jedan od najboljih evropskih pivota i standardni reprezentativac BiH!

U svom plodonosnom radu dosta pažnje posvetio je i ženskom rukometu i u arhivi će ostati upamćeno da je osnovao čak dva Ženka rukometna kluba, ”Rade Ličinu” 1983. godine, te Borac, deset godina kasnije. Upravo je popularni Braco udario temelje kluba koji će kasnije osvojiti šest titula šampiona, te osvajača Kupa BiH.

I pored svih rezultata Nikola Pavlišin je bio i ostao izuzetno skroman, potpuno svjestan vremena i uslova u kojem je živio i radio.

– Nikada nisam radio za pare, nisam ih, naravno, ni zaradio, ali sam stekao neizmjerno bogatstvo, kao malo koji sportski radnik. Kada sada pogledam iza sebe, zaista imam šta da vidim. Plejadu vrhunskih sportista, ali i još boljih ljudi! Svi oni oko sebe šire samo pozitivnu energiju i to je nešto što me beskrajno raduje jer znači da sam ih ipak naučio onom što je najvažnije, ljudstvu. Na žalost, danas je sve manje sportskih radnika koji rade iz ljubavi, sve se svelo samo na novac i zato nam je stanje u sportu ovakvo kakvo je – zaključio je Nikola Pavlišin.

Cijela porodica u rukometu

Interesantno da je cijela porodica Pavlišin vezana za rukomet. Otac, Nikola, u ovom sportu je već 60 godina, majka Branka je igrala kao srednjoškolka ali se kasnije opredijelila za folklor, sin Mišo igrao je za ”Rade Ličinu” i Borac, a karijeru je nastavio, potom i završio u Njemačkoj, dok je kćerka Dragana nosila dres banjalučkih klubova ”Rade Ličina” i Mladost.

Interesantno da je Dragana koja već dugo živi u SAD tamo osnovala ženski rukometni klub koji je bio prvak države Kolorado. Samo da dokaže kako ”iver ne pada daleko od klade”!