Kada se iz Doboja preko  planine Ozren uputite prema  Zavidovićima i prođete   lijepo planinsko mjesto po imenu Petrovo penjući se  uz prekrasnu planinu ugledaćete  kompleks  manastira  Svetog Nikole. Na velikoj površini  uređeno sa mnogo ukusa  i ljepote pred vama će se ukazati crkva, zvonici, prekrasni krstovi koji blistaju, konaci, česme, kapije, sve to u hladovinii visokih omorika i nešto nižeg ali bujnijeg crnogoričnog drveća.

Ako se  kojim slučajem nađete kod manastira na Veliku Gospojinu imaćete priliku da vidite i sretnete mnoge Ozrence koji  manastiru dolaze  na slavu, na viđenje, da šargiju i violinu čuju, da se  kolo zaigra,da se jagnjeće vruće meso jede i pije hladno pivo, a sladi se hladnim bostanom što je kažu  kao med sladak kod manastira kada se jede….

To je prilika da se pred svijetom pokaže i dokaže. Vele tako je odvajkada,  jer  to je dan okupljanja kada sve oživi, pa se pjeva,  igra, svira, jede i pij , častiš  i časte te,  jer takav  je ovdje običaj.Violina kao da zvukom u kolo poziva, šargija igri daje ritam, a igra traje i traje do u noć kada nad planinom već i mjesec izađe. Jer  jedna je u godini  Gospojina i jedan je manastir i zbor narodni kod njega, sve samo po jedno u godini.

Istorija manastira

Podataka o izgradnji manastira nema mnogo. Prvi pouzdan izvor koji se direktno odnosi na crkvu je natpis u naosu koji je isklesan iznad vrata i sadrži podatak da je 1587. godine pop Jakov Marić postavio patos u crkvi. Na osnovu ovog natpisa pretpostavlja se da je crkva sagrađena u drugoj polovini 16. vijeka. Vjerovatno je građena oko 1577. godine kad je na presto srpskog patrijarha došao  Makarije Sokolović. I ova crkva i manastir  i pored toga što su građeni  skromnim sredstvima i na brzu ruku,  da se iskoristi povoljan politički trenutak pokazuju u svom arhitektonskom smislu vrlo zanimljive pojave iz kojih se može zaključiti da su njihovi graditelji dobri majstori, vični građenju vjerskih građevina i da su svoja iskustva baštinili od predaka. Manastirska ckva izgrađena je potpuno u skladu crkvene srednjevjekovne arhitrkture 13. vijeka. Ona predstavlja jedinstvenu cjelinu iz jedne epohe. Objekat ima jednobrodnu osnovu sa pravougaonim bočnim pjevnicama prislonjenim uz naos polukružnom, a spolja petougaonom apsidom i pravougaonom pripratom.

Šargije i violine

Ni ovaj narodni zbor ne može proći bez svirke  tradicionalnih ozrenskih instrumenata , šargije i violine. Kraj glavne manastirske kapije postavljen je štand majstora i umjetnika koji izrađuje ove instrumente, ali  na njima i svira i uveseljava posjetioce ovog velikog narodnog zbora.

– Ja sam majstor za izradu violina i šargija. Do ovog poslednjeg rata živio sam u Bočinji radio u kombinatu “Krivaja”, a poslije posla kod kuće sam pravio instrumente. Umjetnost  je napraviti dobru violinu, potrebno je naći najbolji  javor bez čvora, pa ga izrezati i lijepo osušiti da ne pukne. Onda ocrtati instrument i početi polako dubiti dok  se ne dobije željeni oblik. Treba imati i uho i stalno  slušati kakav je zvuk i dogoniti ga da bude  lijep i čist. Jer kada  viloina bude gotova i kada  počne da jeca nema te duše koju neće  dirnuti. A šargija je najbolja za ove naše krajeve i za pratnju pjesama koje se pjevaju oko Doboja i na Ozrenu. Za gotovo 30 godina napravio sam preko stotinu violina, a možda i više šargija, frula , dvojnica, svatovskih plosaka, a sve se to izrađuje od lipe, duda, vrbe, trešnje, javora i jasena.Na svim kontinentima ima mojih violina, one su skupe jer se teško i izrađuju dobra violina je hiljadu- dvije maraka a šargija  200- 300 maraka.Violine su bile mnogo skuplje, ali ih sada serijski izrađuju Kinezi  koje nisu dobre, ali ni skupe, ali je nama narudžbi manje – kaže Milenko Stevanović zvani Cvjetarić koji je sa bratom poznati muzičar ozrenskog kraja.

– Kažem vam da je ovaj zbor najveća Ozrenska fešta i da se na njemu redovno proda po neki instrument, violina, šargija, frule i dvojnice su u srcu ovog naroda, oni jednostavno vole zvukove ovih instrumenata. Svako veselje promoviše ove instrumente i ima ih svugdje gdje su delije sa planine  Ozrena odselili svugdje su ih odnijeli na sve kontinetne. Znam da mojih ima po Americi i Australiji, po cijeloj Evropi, pa iako ja nikad tamo nisam bio, nekako kao da sam dušom pomalo i tamo – šali se Milenko i svira na violini da nam pokaže njen umilan ton.

Sadašnji život manastira

Manastir je 1878. godine dobio novu fizionomiju kada mu je dograđen zvonik, a od 1885. godine u manastiru se ponovo skupilo monaško bratstvo koje je odmah oformilo školu.

Novosadski slikar Nikola Dimšić,je  1895. godine izradio novi ikonostas za sveti hram u Ozrenu. Taj ikonopis se sad nalazi u crkvi sela Boljanić. U Drugom svjetskom ratu crkva je oštećena bombardovanjem, manastirska riznica opljačkana, a arhiva spaljena. Igumana Gavrila i jeromonaha Serafima Ljubojevića ustaše su 1941. godine odvele u logor. Jeromonah Serafim se vratio na svoj Ozren te teške 1945. godine. Odmah je i započeo, po četvrti put, okupljati manastirsko bratstvo.

Od 1992. godine u manastiru Ozren nalaze se mošti to jest  desna ruka, Velikomučenice Ognjene Marije.

Ovih godina, vrši se planska rekonstrukcija manastirskog posjeda uz gradnju novih objekata. Plan je, prema riječima jeromonaha oca Danila, da kompletno manastirsko okruženje preraste u jedan duhovni sportsko-rekreativni centar. U izgradnji su nove kancelarije, biblioteke, veliki impresivni ekonomski objekat, nova ograda i mnogo toga što na prvi pogled daje sveobuhvatnu i brižljivo planiranu graditeljsku novinu.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj od 4. do 8. marta 2003. godine, proglasila je Građevinsku cjelinu – Manastir Ozren sa freskama – nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

I dok sunce na čistom nebu privija zapadu igra se pjeva, i veseli, a jeka na sve strane na kilometre okolo kao da kaže danas je gospojinski zbor dan okupljanj, a dan kada Ozren u svojoj svetinji slavi Gospoda.

Reportažu pripemio: Vidosav Đurđević