Osamdesetosmogodmogodišnja Janja Ćorak jedan je od posljednjih stanovnika u malenom pustom selu Kotezi nadomak Ljubinja, na obodu Popovog polja. Ova mještanka vjerno i s posebnom pažnjom „čuva“ i nadzire i crkvu i džamiju u ovom selu istočne Hercegovine.

Osim Janje tokom godine u selu živi još i devedesetčetverogodišnja Ruža Kurlika, čija je kuća u dnu naselja tako da se komšinice vrlo rijetko viđaju.

Iako su Kotezi jedno od sela u istočnoj Hercegovini koje je na granici izumiranja, Janja Ćorak koja živi u kućici na vrhu sela, svakog jutra sa čatrnje ispred svoje kuće pogleda panoramu čitavog mjesta kako bi se uvjerila da je sve kako treba.

Prvo što njeno oko svakog jutra ugleda jeste čuvena džamija Muje Kotezlije, koja slovi za jednu od najstarijih džamija u BiH i koja je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Kako se bez njezinog znanja u selu ništa ne događa, tako Janja prati sve aktivnosti oko obnove džamije, koja će se kako vjeruje uskoro dovršiti.

– Prema usmenoj predaji, ovu džamiju je podignuo Mujo Kotezlija, koji je, nakon što su osmanske vlasti osvojile Hercegovinu, u ime sultana dijelio Popovo polje kao erazi-emiriju stanovnicima, te od taksi, tarifa sagradio džamiju u Kotezima. Prisutnost kasnosrednjovjekovne nekropole sa stećcima u Kotezima govori o starosti ovoga naselja –  stoji, između ostalog, u zapisu na ploči ispred ove džamije.

– Ovo je jedna od najstarijih džamija u BiH. Čistili su i govore da će se popravljati. Stavili su i kapiju te uredili – kaže Janja.

Vjeruje da bi sa obnovom ove džamije i selo Kotezi malo oživjelo.

A, samo 50-ak metara od džamije stoji i crkva svetog Nikole, u kojoj se molitve održavaju kad se skupe ljudi, a to je kako naglašava Janja vrlo rijetko.

Janja tvrdi da u ljetnom razdoblju selo Kotezi ipak, oživi i tada oživljavaju sjećanja na dane kada je mjesto bilo puno stanovnika i poteknu priče o perspektivi koju u ovome selu, u kojem je nekada bilo više do 100 domaćinstava, odavno niko ne vidi.

– Ovdje su živjela sva tri naroda. Mi smo se gledali kao rođena braća. Ako je ne dao Bog neka sahrana i žalost , nije se gledalo je li musliman, pravoslavac ili katolik. Mi smo svi bili zajedno, isto i ako je veselje. I evo kad je došao rat razišlo se sve. Niko se nije posvađao ni nešto rješavao već otišlo sve, val za valom, narod se razišao – sa sjetom kaže Janja.

I ona je tokom posljednjeg rata bila u izbjeglištvu kod svoje djece na području Dubrovnika, ali čim je bilo moguće vratila se na ognjište porodičnog gnijezda kojeg je sa svojim pokojnim Vidom daleke 1953. godine svila.

– Ja sam rodila četvero djece. Stariji mi je sin umro 2001. godine, i iza njega je ostalo troje djece, sin i dvije kćerke. Obje su udate i kćeri su im udate a imam unučadi jedanaestero i osmero praunučadi. Dođu me svi obići i svi zovu na mobitel. Svaki dan neko zove. Ili unučad ili praunučad ili djeca moja rođena – ističe Janja.

Najviše se raduje vikendima, kada doleze bivše komšije s kojima se rado druži.

– Ima ih u Tuzli iz Koteza, a ima Cigića u Mostaru i u Sarajevu. Još je živ i Idriz i Zahir, pa i njihova djeca ovdje dođu i budu po 15 dana ljeti, a odavde idu na more u Slano – ističe Janja.

To znači, dodaje ova starica, da svi koji su potekli iz Koteza vole ovo mjesto samo što im bezperspektivnost ne dozvoljava da se na svoje ognjište i vrate. Sve je to, vjeruje ona, rezultat loše politike koja je ljude iz ovoga mjesta i otjerala.