Kao neka zla kob, tako i Vlado Jagodić, dugogodišnji vojnik Borca, uvijek je rado i bolje primljen daleko od kuće, nego kod svojih! Trener koji je Borcu donio jedinu titulu šampiona BiH, osvajao šampionat Srpske, ali i Kup Republike Srpske, i kao igrač, i kao trener, i kao sportski direktor,prihvatio se zadatka da sa Slobodom dođe u visine, do Olimpa! Zna da mu neće biti lako, ali vjeruje u sebe, Upravu, igrače, navijače, jer iza Slobode stoji pokret koji voli “crveno – crnu” boju. U svijetlu tih događaja i produžio je vjernost klubu na još tri godine. Pitali smo ga zašto?

– Treći dan u tekućoj godini je slučajan, ali ostala dva broja nisu simbolika, oni su vezani za Slobodinu stogodišnje istoriju i međusobno povjerenje.  Prilikom dolaska u Slobodu postavljen je bliži cilj, zadržati mjesto koje obezbjeđuje opstanak. Osvajanjem odlične šeste pozicije prvi dio cilja je ostvaren, drugi dio cilja je zadržavanje šestog mjesta u naredna proljećna četiri kola. Pravo na ambiciju je i moralna i sportska kategorija, kada obezbjedimo šesto mjesto na cilju smo, ali bilo bi nekorektno ne željeti stepenicu, dvije više. Sve što je iznad šestog je plus. Kada sam preuzeo ekipu šesto mjesto se mnogima činilo  neobjektivnim. Zadovoljstvom se činilo ne pasti niže od osmog mjesta na kraju lige za opstanak što je davno bilo pouzdano i iza nas je – kaže trener koji na klupi Slobode još uvijek nije osjetio poraz.

Dugoročni cilj je malo kompleksniji?

– Najbitnije je što je zaključivanja trogodišnjeg ugovora posljedica međusobnog povjerenja dogovornih strana. Za mene je od zaključenja trogodišnjeg ugovora bitnija izvjesnost ostvarenja bližeg cilja. Dalji i slijedeći zajednički cilj smo definisali a plan njegove realizacije je u trećoj godini saradnje. Tuzlaci su ponosni kada je u pitanju Sloboda, klub svjetlih tradicija i duge istorije. Klub koji za tri godine obilježava 100 -godišnjicu postojanja. Može li postojati veći motiv za titulu, a za nju je vezan i ugovor. Kao trener sklon oslanjanju na mlade igrače, uvjeren sam  da će u donošenju titule u voljeni Grad učestvovati mladi iz čije generacije će neki obaviti i ove pripreme sa seniorskim sastavom.

Bio si trener Laktaša, Borca, Kozare, Čelika, Ljubića, mlade reprezentacije BiH sa kojom si bio na korak od istorijskog plasmana na Euro, ali ni za takav rezultat nisi dobio povjerenje da nastaviš započeti posao?

– Kod nas su uvijek dvostruki standardi. Pogledajte rezultate mlade reprezetnacije u prošlom ciklusu, i oni su ocijenjeni zadovoljavajućim! Bez i jedne pobjede, bez vizije, ali očigledno da to odgovora nekim ljudima, prije svega u FSRS. Ja nisam bio podoban ni sa 10 reprezentativaca sa područja RS, jer su mi prigovarali da ih treba biti još. Danas imate 3-4, i opet valja, ali to je priča za neku drugu stranu.

Bio si proglašen za najboljeg trenera Repunlike Srpske u prvom izboru FSRS 2011. godine?

– Jesam, ali poslije toga više nisam ni pozvan na tu manifestaciju. To više govori o onima koji to organizuju nego o meni.

Nije tajna da nisi u dobrim odnosima sa vrhom FSRS?

– O tim ljudima ne želim polemisati. Vlado Jagodić kada bi danas prekinuo sve niti sa fudbalom, ima se čime ponositi i pokazati, da oni ne mogu to ostvariti za još dva života! Ja i oni ne možemo u isti koš, niti u istu rečenicu. A kako vode FSRS vidi se iz mnogo čega. To što imaju tzv podršku, ne znači da su voljeni, već da su odlični manipulatori, a popričajte sa ljudima fudbala od Novog Grada do Trebinja šta misle o FSRS. Njima nije Vlado Jagodić nametao odgovor, on je poznat već odavno. Oni nisu krivi ni za ispadanje klubova, ni za lošu posjetu, ni za reprezetnaciju RS, za koju sam i ja usput igrao, oni sve rade za dobrobit, samo ne znam koga.

Oni zagriženiji fanovi znaju da si bio i odličan fudbalski sudija?

– Sa znakom FIFA. Ali i tu su mi zgadili život, svojim muljažama. Sudijsku opremu odnio sam jednom gospodinu u kancelariju FSRS, i rekao mu “izvoli majstore, daj je nekom svom podaniku”. Dobio sam odgovor “Prijatelju, čekaj, moraš biti dio sistema”. Kako tad, tako i dan danas.

Borac je tvoj klubi kad si trener i kada nisi?

– Jeste! I to mi niko ne može ni uzeti ni oteti. Uvjek sam se vraćao, pomagao koliko sam mogao. Nikada nisam tužio klub, niti ću. Danas su mnogi vojnici Borca, a u džepovima nosaju presude napuhane, uveličane i na štetu kluba. Borac je najveći klub regije, sportski simbol Banjaluke i kao takav uvijek mora biti najbolji. Kao Real. Može Barsa ili Atletiko uzeti krunu, ali Real je uvijek najveći. To nedostaje Borcu. Ima veličinu, ali grupa ljudi koja je godinama bila siva eminencija napravila je od Borca smetljište, i zato jeste tu gdje jeste. Ipak, ja sam nepopravljiv optimista. U naredne tri godine neka jedna bude Slobodina, a jedna Borčeva. I niko srećniji od mene!