Piše: David Pavlović

Idemo ponovo u novi početak. Nova nadanja i nova očekivanja. Prošle su Olimpijske igre, radovali smo se košarci, odbojci, vaterpolu, skakali smo u dalj , imitirali smo udarce Tijane Bogdanović i poteze Davora Štefaneka, i dalje smo ponosni na to sve.
Ali, vraćamo se u svakodnevnicu, vraćamo se najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Vraćamo se fudbalu i našoj reprezentaciji, koja nas baš i nije veselila posljednjih godina, ali šta je tu je , naša je.
Reprezentacija je svetinja, bar bi tako trebalo biti, ali još uvijek nije ili je to nekad bilo. Pratim je već 13-14 godina, od početka svog školovanja, a još uvijek se školujem. Propustio sam tek nekoliko utakmica, i to onu prvu Srbije kao samostalne države,nikad prežaljenu, 2006. godine protiv Češke i gol Aleksandra Trišovića u svom prvom i jedinom nastupu za reprezentaciju. Mada, po pričama starijih pamtim i izjednačenje protiv Slovenije na EURU 2000., i gol Davidsa u nadoknadi vremena na Svjetskom prvenstvu ‘98. Pričali su mi io Vujoviću, Piksiju, Miljanu Miljaniću, Katalinskom i drugima. Eh, koliko ih ima, što bi rekao Dr Nele Karajlić: „Kada bih izbacio iz glave sve fudbalere, imao bih mjesta za dva fakulteta“. I to je tačno. Ipak ću se osvrnuti na ono što sam i sam vidio.
Od samog početka i vremena kada je Mijat pogađao u Napulju, Ljuboja „rušio“ generaciju Rajana Gigsa u Kardifu, a Gurban Gurbanov nam u Podgorici jasno dao do znanja da ćemo na televiziji gledati Evropsko prvenstvo 2004. u Portugalu. Taman kada sam krenuo u četvrti razred, selektor je postao Ilija Petković i krenula je borba za Mondijal u Njemačkoj. Znamo kakav je naš čovjek kad je u pitanju Njemačka, sve će učiniti samo da ode tamo. Tako je i bilo , beskprijekorna odbrana i sjajan golman, jedan primljeni gol u deset utakmica i prvo mjesto u grupi ispred Španije i BiH.
Ali, kao da neki đavo nije dao da se Srbi (i Crnogorci) slože. Mirko se povrijedi, Ilija zovne sina, tenzije, referendum, pritisak, Ilija vrati sina kući. Njemačka, debakl, auf wiedersehen. Država se podijelila, reprezentacija raspala. Zaboravimo sve.
Više nije bilo „plavih“, iako i dalje imam dres Žigića, FSSCG, i dalje smatram da je dres sa prvenstva 2006. najljepši koji smo imali.
Dođe i u školi novo doba, nije više učitelj, sad su nastavnici, mnogo više predmeta, novi razred. Tako i u reprezentaciji, nova država, novi grb, pa opet novi grb, pa konačno iz treće odabraše pravi, pa novi dresovi „crveni“, novi nadimak „Orlovi“, novi selektor i to Španac. Prvi meč , već pomenuta utakmica protiv Češke i pobjeda od 3:1. Početak kvalifikacija je išao kao „po loju“, ali nam je onda Žumaskalijev u Almatiju pokazao da ni u ovom Paninijevom albumu za EURO 2008. neće biti igrača Srbije. Dobro, tako je, kako je, otišao je Klemente nakon kvalifikacija. Vodio nas je te 2008. g. Miroslav Đukić na Olimpijskim igrama u Pekingu, ali bez zapaženog rezultata završio je svoj selektorski mandat.
„Ajmo Jovo na novo“
Opet novi selektor, posljednji dirigent koji je znao upravljati svojim orkestrom i posljednja naša simfonija. Radomir Antić i njegovi fudbalski apostoli, preko Francuske i Rumunije otplovili su do Rta Dobre Nade, prvog Mondijala na tlu Afrike.
Konačno, imamo igru,snagu, volju, euforija, kupujem vuvuzelu, dres Milana Jovanovića, sve je spremno, idemo po veliki rezultat.
Prvi meč, Gana,ruka, penal, gol, poraz. Šteta, ali nije sve izgubljeno.
Drugi meč, Njemačka i Aca Stojanović kaže „tamo je Žigić spušta loptu, Jovanović u goooool i goooool“. Ali, skače Milan tada u kanal na stadionu u Port Elizabetu da bi se radovao sa našim navijačima, skače u kanal iz kojeg naš fudbal nije izašao ni dan danas. Ko bi rekao, da će igrač čiji dres i danas čuvam donijeti nam posljednju veliku pobjedu i simbolično skočiti u kanal i to još davno kada je trebalo da upišem srednju školu.
Pobjeda nad Njemačkom i posljednji meč na prvenstvu protiv Australije, koji znamo samo po onome „Alo sudija , rukaaa“, prokleti Larionda da je svirao tad penal, ko zna gdje bi nam kraj bio, ovako smo se kući vratili.
„Ne daj Bože, da se Srbi slože“, više nikako da se složimo, otišao je Antić, poslije njega je bilo sedam selektora u šest godina, tri smjene generacija u šest godina. I šta pamtim od početka srednje škole do druge godine fakulteta. Pamtim Ivana Bogdanova, Estoniju, promašen penal Vidića, primljen gol Jorgačevića sa centra, Mihajlovićevo za*ebavanje nacije sa sastavom u Zagrebu, start Šimunića nad Sulejmanijem, dronove, Lozane, milion igrača, milion novih početaka i opet, opet, opet.
I opet, ispočetka sve. Novi selektor, nova nada, novi motiv. Sada posebna simbolika, Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Majka Rusija- san svih Srba. Otišao bi Srbin i pješke u Rusiju i biciklom. Gdje ćeš biciklom na Rusiju? Nećemo biciklom, hoćemo sa Muslinom 2018. na prvenstvo svijeta.
Kažu da nije nikad bolja atmosfera u reprezentaciji u posljednjih nekoliko godina. Ne vjerujem više ni jednoj izjavi ni selektora, ni igrača. Mihajlović je isto govorio da će pobijediti Hrvatsku bez napadača, a Pižon je za sve krivio sreću. Ne vjerujem im više, vjerujem samo konačnom rezultatu, ne zanima me ni igra, ni ljepota, ni broj kornera, samo konačan rezultat i pobjede koje nas vode u Rusiju i vraćaju publiku na stadion.
Prva od deset utakmica je u ponedjeljak od 20:45 časova na stadionu ”Rajku Mitić” u Beogradu, lakše rečeno na Marakani gostuje Republika Irska. Zašto je sada bitno što sam na početku naveo da sam bio prvi razred kada sam počeo pratiti reprezentaciju? Zato što su isti taj razred bili igrači koji sada čine okosnicu fudbalskog tima Srbije. Generacija ‘95, koja je prošle godine postala prvak svijeta na Novom Zelandu za igrače do 20 godina. Sada većina njih uz još nekolicinu iskusnijih igrača kreće u novu borbu u najdražem dresu, borbu za Rusiju.
Ja vjerujem i vrijeme je, vrijeme da pokažemo da i mi znamo igrati fudbal.
IGRAJMO, AJMO, AJDE!