Iako ih je svakim danom sve manje, duh jugoslovenstva sasvim sigurno živi u svim bivšim republikama i pokrajinama SFRJ. Živi, ali taj glas teško dopire do svih, jer danas su u modi neke druge stvari.

Mi ćemo prenijeti jednu sjajnu objavu sa fejsbuk stranice “SFR Jugoslavija zemlja bratstva i jedinstva”, u kojoj se jedan jugosloven na orginalan način oprostio od Nede Arnerić, danas kažu svi srpske glumice, iako je ona najveće uloge ostvarila upravo u Jugoslaviji.

Čitajte i uživajte, ma odakle i ko bili….

Kad sam čuja večeras da je umrla Neda Arnerić, uvatija me oni bokun tuge priko prsiju. Kroz glavu su mi prolazili prle tihi, otpisani, Neretva, Sutjeska, Bata, Boris, Smoje., milena Dravić. Svaka ta velika osoba kad je umrla, umra je i komadić moje Jugoslavije, umrlo je i zrno moje mladosti. Svak svoje velikane triba ispratit sa par lipih riči, pa tako i mi Jugoslaveni. Nama ne triba pop na kraju. Nisan ja jugonostalgičar, ja san Jugoslaven.

Ljudi ne razume razliku između ta dva pojma. Ja nisan od onih koji se samo site Jugoslavije, ja Jugoslaviju dišen 24 sata dnevno. Jebe se meni oče li me ko razumit ili neće. Plava, bila i crvena sa zvizdon u sredini moja je zastava. Slika Beare i Vukasa sa zvizdon u Hajdukovom grbu moja je najdraža sportska slika. Dribling Mirze Delibašića znam napamet, šut snajpera Kićanovića nikad neću zaboravit. Prvi poljubac sa djevojkom na eskurziji na Lovćenu još je na mom licu… Bija je hrvatsko srpski poljubac, poljubac bratstva i jedinstva. Polako mi jugoslaveni odlazimo sa ovog svita, rađaju se nove generacije dice koje na slikama vidin kako svugdi po svitu nose našu zastavu.

Ne, neće nas ugasit ni satrat. Kad je mržnja i zlo pobjedilo zajedništvo i ljubav? Nikad. Zlo i mržnja dobiju bitku, ali na kraju izgubit će rat. Mi jugosi smo imali svjetske veličine i heroje, mi nismo od govana morali radit lažne heroje i idole.Tužan san, ne da mi se večeras ništa pisat. Moj životni put je ugradit svoj kamenčić u novu jugoslavensku cestu. Ne interesiraju me crne vrane i crvene ptice kukavice, ja svoju viziju imam .Moji idoli su me obilježili svojojin rečenicama sa Sutjeske koje mi prolaze sada kroz glavu: računajte nas kao da smo u punom broju. Kad ne čujete više puške, znajte da na Ljubinom Grobu više nema živih proletera. Laku noć, Jugoslavijo. Laku noć, Jugoslaveni, ma di sada bili.

Lea Mario Vujevic