Ako bismo pokušali da opišemo život sedamdesetšestogodišnje Zagorke Skiba iz Koprivne, prve riječi glasile bi – živi svjedok užasa dva najcrnja stratišta Srba, Jasenovca i logora za srpsku djecu, Jastrebarskog. Zorka, tada petogodišnja djevojčica, izgubivši oca i majku, preživjela je strahote koje čovjek ne može da nasluti ni u najcrnjim mislima.
Dva puta nadmudrila je sigurnu smrt doskočivši ustašama, a bila je dijete. Decenijama je živjela sa nametnutim katoličkim identitetom, dok stasavši nije postala „svoja“, Srpkinja. Danas je Zorka naša nacionalna, istorijska vrijednost – dragocjeni svjedok, živi čovjek koji dobro pamti sve pomenute događaje u Drugom svetskom ratu, i to do detalja.
Zorka je, inače, penzionisani profesor matematike i fizike, a završila je pedagogiju i psihologiju.

Ovako njena priča teče:

 

delic zorka

Zločin je optužiti naš narod koji je jedan od najstradalnijih u vaseljeni. Perfidno je, kriminalno i podmuklo da Srbe u genocidni narod pretvaraju isti oni koji su nas decenijama ubijali, trebili. Oni koji su počinili genocid nad Srbima! Jasenovac, Jastrebarsko nikada i nijedan Srbin ma gde bio, ne sme da zaboravi. Moramo da se borimo, da tražimo da se prizna genocid nad Srbima u ustaškoj NDH tvorevini. Sada Srebrenicom hoće od nas da naprave zločinački narod. Znaju oni zašto to rade. Ako bi kojom nesrećom Srbija poklekla, za vek vekova će biti poništene sve jasenovačke i jastrebarske žrtve, a generacijama koje dolaze učinili bismo strašnu, neoprostivu nepravdu, i to zauvek! Jasenovačke žrtve sada se smanjuju, desetkuju, a Srbija – ćuti!
Treba znati i koliko je stotina hiljada naših žena i staraca stradalo u logorima i jamama BiH. Mora da se zna da je, prema nekim pokazateljima, svaki drugi Hrvat i musliman u vreme NDH pomagao na određen način ustaški pokret i ubijanje „srbočetničkih bandita“ i „srbočetničke kopiladi“, kako su nas tih jezivih godina svi oni nazivali! To je nedopustivo, ako poštujemo i žive i mrtve. Ako volimo sopstveni narod! Evo, citiraću vam reči Franje Tuđmana koji je 24. februara 1990. izjavio: „NDH nije bila samo puka kvislinška tvorevina i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“. Za pametnog dovoljno! Zvanični Beograd ne sme da poklekne. Sada bi žrtvu da proglase zločincem, pa valjda da nastave dalje neometano i u BiH i u Hrvatskoj. Jer, ko će onda moći uopšte da im zabrani da ponovo nasrnu na „genocidne“, zločinačke Srbe!?
Kažite nam, molim Vas, nešto o toj nesrećnoj 1941…
Znate, postoje dve boje koje ne volim. Od kojih se stresem. Crna, ustaška, i, crvena – za mene, valjda, simbol prolivene srpske krvi. To me prati u stopu. Odmah, posle osnivanja NDH, 24. aprila 1941. godine – a imala sam tada pet godina – u moje rodno selo Kruhari kod Sanskog Mosta u zapadnoj Bosni, stigli su crni ljudi sa crnim uniformama, crnim puškama. Bile su to ustaše. Vodio ih je naš bivši sluga Omer Alagić. Prstom je hrvatskim vojnicima pokazivao koje su kuće u selu srpske. Koju god je označio, ta kuća bi se ubrzo našla u plamenu.
Sećam se, na krsnu slavu, Đurđevdan, u našu kuću u kojoj su moj otac Drago Delić i majka Dragica, sa nas petoro dece, uz slavsku sveću, žito, postavljenu trpezu, dočekivali goste, kumove, ustaše su ušle uz psovke i sve po stolu i kući porazbijale. Otac ih je zamolio da to ne rade i pribrano ih pozvao da sednu i počaste se, jer je to porodična svetkovina. Ustaše su bile iznenađene takvom reakcijom, i ljutito izašle, jer se Drago ipak nije dao isprovocirati.
U isto vreme ustaše su se sukobile sa Srbima u selu Trmošnja. Puno Srba je tada ranjeno i ubijeno. Ranjeni su i neki ustaški zločinci. Za odmazdu su izveli 27 Srba, među njima 10 Midovića, svu moju ujčevinu. Pobili su ih i povešali u parku i na trgu u Sanskom Mostu. Bio je to prvi zločin hrvatske vojske posle osnivanja NDH. Nakon toga usledilo je saopštenje da su bili prisiljeni to da učine, jer je navodno jedan Srbin pucao na nemačkog vojnika.
Međutim, kada sam kasnije tragala za dokumentacijom otkrila sam po nemačkim izvorima da nema nikakvih dokaza da je u pitanju bio Srbin; opravdano se sumnjalo da iza tog događaja stoji Hrvat. Dakle, hrvatskoj vojsci bio je potreban povod, i to iskonstruisan. Počelo je neumitno da se ispoljava strašno zlo, neviđena mržnja koja je kiptela iz skoro svakog Hrvata, ali i muslimana. Bile su to godine straha i užasa!
Ubrzo su Vam uhapšeni otac, stric, djeda…
Tog proleća po svim selima i gradovima odvodili su ugledne Srbe, a potom sve muške glave. Uhapsili su mog oca, strica Dušana, dedu Jovana i majčinog oca Teodora. Deda Teodora su uhapsili među prvima zbog toga što je bio solunski dobrovoljac. I nisu se zaustavljali. Teodor je istog dana ostao bez braće Dmitra i Dušana, sinova Milana i Dušana, a ubrzo je stradala i moja majka. Sve su mu ustaše pobile zato što je bio solunski ratnik. Pakleno vreme, kada su zemljom hodali ljudi bez milosti. U njihovim srcima carovala je zmijska mržnja. Tog strašnog dana pristigla je ustaška satnija, hrvatski vojnici iz Zagreba, zvaničnog naziva Ante Starčević. Vodio ih je ozloglašeni ustaša Slavko Dasović.
No, da ne zaboravim: kada su početkom maja 1941. godine stigli u Sanski Most, samo za tri meseca od njihove zverske ruke pobijeno je na stratištima, jamama, logorima preko 10 000 Srba. Podsećam vas, pred rat je u srezu Sanski Most bilo 38.000 Srba, 18.000 muslimana i osam hiljada Hrvata. Smatra se da je svaki drugi Hrvat i musliman pomagao u hapšenju ili klanju.
Tako je na Ilindan, 2. avgusta, samo u jednom danu oko pet i po hiljada Srba bačeno u dve jame iskopane u Šušnjaru, na imanju mog oca, u blizini sela. Muškarce su zvali da se jave zbog nekog popisa. Masovno su punili zatvore, škole, magacine. Tamo su ih ustaški monstrumi mučili. Docnije sam saznala od jedne žene koja je takođe tada bila u pritvoru, da je gledala kako ustaša naređuje mom ocu i stricu da se tuku i jedan drugom lome ruke i noge. Oni su se puno voleli, svi smo srećno živeli u velikoj gazdinskoj zajedničkoj kući. I pre su pristali da idu u smrt zajedno nego da jedan drugog popreko pogledaju. Izmasakrirani su bajonetima… Bačeni su u jamu Šušnjar.
Gledali ste kako Vam majka nestaje u plamenu?
U selo je 2. avgusta stigao brat našeg sluge. Radio je u Gestapou i bio u SS Handžar diviziji. Pre rata su iz naše kuće nosili hranu i sve što im je za decu trebalo. Onda su sve zaboravili. Naša je kuća bila na proplanku. Majka ga je videla. Pre toga su zapalili sve preostale seoske kuće. Majka je ostala sa devetoro dece – sa nama, i sa decom strica Dušana. Sa beskrajnom tugom predosećanja večnog rastanka blago, s puno ljubavi nas je gledala. Nikada neću zaboraviti umilni pogled majke koja nas ljubi za večnost. Plakala je tiho. Mi smo prigušeno jecali. Tešila nas je. Sve izljubila. Jedva se rastala od devetomesečnog Jovice koga je još dojila. Te divne nežne ruke. Nikada više nisam osetila tu ljubav.
Mili moji, molim vas, čuvajte se i bežite u kukuruz! Draško, sine, ti si najstariji, brini o svima njima, jer neće imati ko, ako se meni šta desi“, bile su poslednje njene reči.
Nismo još ni stigli da uđemo u veliku njivu sa visokim kukuruzima, a oni su počeli da divljaju. Majka je potrčala za nama. Na nesreću, vratila ju je rika životinja iz naše štale koja je kao i kuća – bila u plamenu. Imali smo puno krava, konja, volova. Sećam se crnog bika kojim se otac ponosio i njime redovno osvajao nagrade na „koridi“ pod Grmečom. I danas čujem pucketanje buktinje koja sve guta, i riku životinja. Majka je otvorila vrata štale da spasi životinje. Ispred nje se odjednom pojavio bivši sluga, grubo je gurnuo. Pala je i posrćući ustala i rekla mu: „Omere, zlotvore, šta nam to radiš? Vrati mi mog muža i devera, puna su dva meseca kako si ih odveo. Ko će našu decu da othrani!?“
Umesto odgovora, hladnokrvno, sa ciničnim osmehom, ispalio je majci metak u glavu. U čelo u visini očiju. Pala je kao pokošena. Mi smo drhtali i grcali. Prigušivali jecaje. Srce mi je ječalo. Bila sam izbezumljena od šoka, užasa. Na trenutak sam izgubila svest, nisam mogla da dišem.
 Presekla me je buka: velika užarena greda počela je da pada na našu mrtvu majku, koja se pretvorila u buktinju. To je najteži trenutak u mom životu! I danas zaplačem kao malo dete. Bila nam je tako potrebna. Sve kasnije bili su surovi dani okovani ledenom mržnjom. Nije mi jasno kako sam sve to preživela i kako uopšte postojim.
Kako ste se spasavali poslije majčinog ubistva?
Omer je, to smo čuli u kukuruzištu, pozvao ustaše da krenu u potragu za nama:
„Znam odlično tu porodicu. Imaju devetoro četničke kopiladi. U kukuruzu su. Moramo ih naći i sve preklati!“ Ostalo je nas devet sirotana: od strica Dušana najstariji sin Draško, imao je 14 leta, Petar je napunio jedanaestu, Slavka devet i Rada tri godine. Moja rođena sestra Nevenka 13, Dara 11, Mile 9, i ja pet godina, a Jovica još beba. Pred pogibiju majka je poslednji put podojila Jovicu! Sve dublje smo zalazili u ogromnu njivu sa kukuruzima koju je otac sa ljubavlju negovao. Čuli smo kako nas dozivaju, prete, traže. Sve je bilo dobro dok Jovica nije počeo da plače. Dara mu je čvrsto zatvorila usta. Iz ruku joj je ispao nekoliko puta. Ponovo ga je stegla da ne bi plakao. Sve se stišalo. Bila je noć, jeziva, avgustovska.
 Ispred nas je izašla naša krava Šarulja. Ona nas je kasnije hranila. Kada smo je prvi put pomuzli, hteli smo da nahranimo Jovicu, ali on je bio mrtav. Jecali smo svi. Užasna noć. Spavali smo ispod zvezda u tužnom dvorištu u kojem je dogorevao naš dom.
Bili ste svjedoci užasa u Sanskom Mostu?

Počeli smo da živimo život omraženih, prokaženih. Život beskućnika. Morali smo da prosimo. Obično Rada i ja. Slavka je rekla da smo umiljate i da će se neko na nas smilovati.

„Malo hleba!“ – molile smo, očajne.
No, i danas čujem:
„Marš iz dvorišta!“
Tako bi nas dočekivali u muslimanskim i hrvatskim kućama. Malo smo hrane mogli da sakupimo. Spavali smo na tavanu železničke stanice u Sanskom Mostu. Jedne noći čuli smo pleh-muziku. I sad mi odzvanja Lili Marlen: hiljade i hiljade muškaraca, Srba, kretalo se tiho. Bili su izmučeni. Nema kolona bez kraja. Ponadali smo se da ćemo videti oca, dede ili strica. Nismo tada znali da su već mrtvi. Kolona je išla prema Šušnjaru. Bili su vezani jedan za drugog, ruke preko ramena vezane oštrom žicom, tako da ako bi jedan pao, prerezao bi vrat drugom. Sve do zore koraci, senke smrti. Pred zoru na kraju kolone išla su zaprežna kola, sa lopatama, krečom, maljevima, pijucima. Pa još jedna kolona naših nesrećnika. Pored njih ustaše, proklete. Srbi su od batina, mučenja, bili napola mrtvi.
Pitaju se danas ljudi kako je moguće da se toliki narod – svi zdravi, otresiti, pametni – nisu suprotstavili tom životinjskom zlu? Malo je onih koji znaju da Srbi nisu tek tako išli pod nož. Naime još u zatvoru, svakog dana, i u koloni, stalno im je ponavljano:
„Ukoliko budete pružali bilo kakav otpor, cela porodica će vam ubrzo biti ubijena.“
Žrtvovali su sebe misleći da tako čuvaju svoju decu, roditelje, supruge, majke, sestre. Nisu jadnici znali, ni slutili, da je većina njih već ostala bez porodica.
 Draško je, rekoste, bio na Šušnjaru i tako vidio klanje i bacanje ljudi u jame…
Vidio je nepreglednu kolonu Srba, mladih, sredovečnih, starih. Neke je prepoznao iz Kruhara, neke iz obližnjih sela. Dve ogromne jame već su bile iskopane i pripremljene. Na imanju mog oca. Užasno je to saznanje. Muslimani su iskopali jame za Srbe. Unezveren Draško je posmatrao krišom kako naš komšija Dino Vranić bajonetom ubija ljude. Sa velikim uživanjem je nabijao srpske bebe na bajonet. Po tome je kasnije postao ozloglašen. Na taj način su završile moja strina i njena beba.
Pridružio mu se i Hrvat Viktor Tunjić, ustaša koji je kasnije „mirne savesti“ pobegao u SAD. Naravno da titoistička vlast kasnije nije ništa učinila da bude vraćen i kažnjen. Draško je gledao kako maljem iz sve snage udara čoveka. Pričao nam je da ga je pucanje lobanja proganjalo dugi niz godina. U stomak bi u svakog nesrećnika zarili bajonet i onda ga bacali u jamu. Nekoga bi zaklali. Sve je tiho obavljano. Ni pucanj nije smeo da se čuje. Kada su završili posao bacali su kreč. Sećam se da je kasnije krv u potocima izlazila iz jama, prolazila kroz zemlju.
Kakav je to narod koji nedužnom ljudskom krvlju poji zemlju? Monstruozan! Svi bunari su bili puni ljudske krvi. Nismo imali više gde da pijemo vodu. Krišom smo po noći odlazili na Savu. Naša krava više na tom zemljištu nije pasla.
I životinja zna za milost i saosećanje, oni ne! U Sanskom Mostu sutradan veselje, stigao italijanski cirkus! Muslimanske i hrvatske porodice sa svojom decom. Većina muškaraca prethodne noći bila je u Šušnjaru. To je postala svakodnevica za Srbe širom NDH, u Jadovnu, hercegovačkoj Koritskoj jami, u Lici. Na sve strane jame. To je najveći genocid o kojem se malo, ili skoro ništa ne zna. Po nekim podacima, u jamama je stradalo više Srba nego u Jasenovcu, a pominje se 730 000 jasenovačkih žrtava.
Dane Lastavica je pišući knjigu o jamama naveo da u Hrvatskoj postoji preko 324 jame. U BiH ih nikada niko nije ni brojao! A i Kozara i zapadna Bosna pune su jama…
Kažete da ste ubrzo morali da idete u katoličku crkvu na pokrštavanje?
Jedno jutro čuli smo sa razglasa obaveštenje da će ona srpska deca koja ne dođu na pokrštavanje biti ubijena kao oni na Šušnjaru. Svi smo morali na prinudno pokrštavanje! Sada je nepregledna kolona srpskih mališana čekala na pokrštavanje.
Nas je pronašla baba Smilja, sestra dede Teodora Majkića, iz mamine familije. I povela nas. Smilji je hrvatska vojska pobila osamdesetoro bližih i daljih u familiji Majkića. Ostala je sama. U katoličkoj crkvi fratar Ilija Šermet, uz ustaškog vojnika, pita:
„Je li dobrovoljno primaš rimokatoličku veru?“
Baba Smilja ćuti. Tri puta je pitao. Na kraju mu je odgovorila:
„Kako crno dragovoljno, kada ste mi sve moje Majkiće pobili!“
Šermet dade znak ustaši da je vodi. Do izlaza iz „božijeg hrama“ tukao ju je kundakom po leđima. Pitao nas je koliko imamo para, rekavši da se krštenje plaća, i oduzeo nam sve što smo tih dana isprosili.
Na jednom dokumentu za sve nas pisalo je: „Deca Drage Delića dragovoljno prelaze u rimokatoličku veru i sa tim svetim činom oni postaju Hrvati“.
Ti papiri su išli u Banjaluku, a akciju pokrštavanja nadgledao je i izvršio Alojzije Stepinac. Videla sam ga nekoliko puta. Izvesno vreme proveli smo kao sluge na imanju zločinca, komšije Dine Vranića. Spavali smo u štali. U proleće 1942. po nas je došao Omer Alagić i rekao da je NDH organizovana, da je „NDH progledala i sada se otvaraju sirotišta na sve strane. Ovi Delići idu za Jastrebarsko“.
Strpali su nas u vagone za stoku, bez vode, hrane. Tri dana su nas mučili, a mogli smo da stignemo za jedno popodne.
Vaša prva stanica na putu za Jastrebarsko bio je Jasenovac?
Istjerali su nas na livadu u Jasenovcu. Drašku i Petru naredili su da očiste vagone od mrtve dece i izmeta. Jeziv prizor. Živa srpska deca nose mrtve malene sunarodnike i po naređenju bacaju ih u Savu.
I danas mi je pred očima ulaz u jasenovačko pakleno grotlo. Draško nam je pročitao šta piše na ulazu. Klaonica za Srbe, Židove i Cigane. Ogromnim slovima. Kasnije sam saznala da su Nemci, kada su prvi put poraženi na istočnom frontu, prepravili tablu i napisali na njoj samo Radni logor.
Te noći deportovano je mnogo dece iz Bihaća. Tih dana jama Garevica kod Bihaća, i neke druge, progutale su oko 20 000 Srba. Sa nama su bila i siročad iz Ključa, Petrovca, i u isto vreme nizale su se jame u tim mestima. Plan je bio da nas smeste u „‘klostere“, odnosno samostane. Tako je zacrtao Mile Budak, tadašnji ministar. Ko zna koliko je kompozicija svakog dana pristizalo sa srpskim mališanima.
 Imate li snage da nam podrobnije opišete te jasenovačke dane?
Hladno. Spavali smo u barakama. Izjutra bi nas isterali. Draško nam nije dao da pijemo vodu iz močvare jer se od raspada ljudskih leševa pretvorila u crvenu vodu sa crvima. Pronašao je zarđale konzerve i po noći išao do Save po vodu.
Kada je stigao bio je izbezumljen:
„Ubijali su Srbe, padaju u reku. Sava nosi mnogo leševa“.
Još nam je prestravljen šaptao:
„Video sam skele, ali ne od balvana, nego od mrtvih ljudi. Napravili su skele vezujući mrtve žicom. Preko njih su prelazili jadni starci i žene, deca sa hrvatske na bosansku stranu u Donju Gradinu u logor“.
U Donjoj Gradini ima 125 jama. Ekshumacija je obavljena samo na pet. Pretpostavlja se da je u jamama Donje Gradine postradalo oko 500 000 Srba, i to samo na bosanskoj strani.
* Vaš brat je video i Jevreje deportovane iz Sarajeva?
Video je kada su pristigle kompozicije sa Jevrejima. Ovog puta to su bili Jevreji iz Sarajeva, oni najbogatiji. Morali su prvo da poskidaju sav nakit.
Te noći u peć ciglane ubacivali su Jevreje. Tako su ustaše pekle ciglu. U vazduhu smo osetili neki čudan, neprijatan miris – miris spaljenih ljudi. Ujutru više nije bilo nijednog Jevrejina. Preko 350 jadnika spaljeno je samo te noći.
Još užasnije je bilo nakon kozaračke ofanzive, u junu 1942. Sa Kozare se sručilo preko 70 000 srpskih seljaka. Porodice bez kraja. Na Kozari su sve srpske kuće popaljene, a narod je transportovan u Jasenovac. Posle nekoliko dana stočni vagoni iz Jasenovca vozili su nas za Zagreb. Bili smo smešteni u Zavodu za gluhonijeme, koji je pretvoren u sabirni centar.
Svakog dana smo po stotinu puta čuli, stalno su nam ponavljali:
„Upamtite, vaše roditelje poklali su srbočetnički koljači“.
Prvi put je trebalo da dobijemo hranu. Bila je pripremljena neka kaša, a dece 30 puta više nego što je bilo kaše. Veoma su se ustaše zabavljale, smejali su se, kada su videli kako se ogladnela siročad otima za hranu.
Ubrzo ste prebačeni u Jastrebarsko?
Dočekala nas je časna sestra Pulherija. Odmah su odvojili braću od nas. Bili smo u napuštenom dvorcu mađarskog grofa Erdedija, u podrumu, vlažnom, smrdljivom, punom paučine, miševa, pacova, velikih crnih buba. Svako jutro gledali smo kako iznose mrtvu decu. I tu su bile jame.
U cik zore dolazio je grobar Franjo Ilovar zaprežnim kolima, lopatom tovario mrtve. Jula 1942. bilo je na hiljade mališana. Pogotovo posle Kozare.
Jastrebarsko je najveće stratište srpske nejači i jedini koncentracioni logor za decu na svetu. Koliko je dece progutalo Jastrebarsko verovatno najbolje zna Vatikan. Sve je u njihovim arhivama. Ali to je dobro čuvana tajna, jer kada bi se otkrilo, potvrdilo bi se zvanično učešće Vatikana u sistematskom uništavanju pravoslavnih Srba, ubijanju srpske dece, budućnosti jednog naroda.
Bili smo gladni, bolesni. Plakali smo, i zbog toga bili zverski kažnjavani. Dobijali smo batine i kada bismo po noći od pretrpljenih užasa u snu vrištali.
Ja pogotovo, kada bih sanjala majku u plamenu.
To časna sestra Ana Pulherija više nije mogla da izdrži. Bila je zloglasna. Kasnije je optužena da je kriva za smrt preko tri hiljade dece u Jastrebarskom. Ona je inače bila svastika Mila Budaka, koji je osnovao logor za srpsku decu.

Zorka Delić-Skiba, žena mučenik i heroj, preminula je 4. juna 2015. godine….