Na mjestu nekadašnje ciglane u kumanačkom ataru, bliže Melencima, sada se nalazi farma ovaca. Tako je to u tranziciji. Na širokom prostoru još su razbacani komadi zemlje koja je trebalo da završi u pećima. Ciglana je iznenada prestala da radi, a o njenom postojanju svjedoči samo dimnjak koji se vidi sa kilometar-dva udaljenog puta Zrenjanin – Novi Bečej.

Raspitujući se za ciglanu u Kumanu, saznajemo da je njen vlasnik bio otac Milana Stančića, čovjeka po kome ovdašnja škola nosi ime. Milan je bio komunista i organizator otpora njemačkoj okupaciji, a 1942. godine tražila ga je policija sastavljena od banatskih Nijemaca. Milan se skrivao na ciglani svoga oca, a policija je opkolila mjesto. U pucnjavi je ranjen, ali je uspeo da pobjegne. Međutim, otkriven je i uhapšen u Tarašu, a potom interniran u Norvešku gde je skončao u logoru.

Ciglana je poslije bila društvena pa je privatizovana i u tranziciji se našla u vlasništvu Pere Cigljara. Reč je o Peri Slavkoviću, koji ovdje više ne proizvodi ciglu, ali mu je ostao nadimak. Sada na ciglani drži ovce koje pasu na okolnim pašnjacima i pustarama. U posao je krenuo ozbiljno: podigao je modernu štalu u kojoj drži jaganjce koje odatle isporučuje na tržište.

Osim ovaca, Pera Cigljar drži koze i pčele. Ovce na pašu tjera Dragan Pavlović. Dragana život nije mazio. Sa ocem nikada nije živio, a majka mu je umrla dok je išao u srednju informatičku školu. To mu je teško palo, pa više nije bio skroz odličan.

U osnovnoj školi, Dragan je bio vukovac i učenik generacije, a u srednjoj se oslanjao na talenat, jer nije imao nikakvih uslova za život, a kamoli za učenje. Upisao je i fakultet, ali je odustao. Nije imao novca da se izdržava, pa je morao da radi. Sada žali zbog toga.

– Nisu to bili normalni poslovi. Danas možeš da se zaposliš samo u firmama koje su na izdisaju, u kojima mjesecima nema plate, a ja nemam nikog ko će da mi da pare da preživim. Idući trbuhom za kruhom, radio sam po cijeloj Srbiji, Crnoj Gori… i to uvek teške fizičke poslove – priča Dragan.

Kaže nam da se na farmi preporodio. Živi u miru i tišini. Gazda je solidan. Nije velika plata, ali je dobija redovno. Uspio je i da uštedi, da kupi kompjuter. Pošto je usamljen pokušaće da piše. Za internet nema novca…

– Meni je dozlogrdila civilizacija, od nje se trenutno odmaram. Ne gledam televiziju, jer me nervira. Toliko „pljuvanja” po našem narodu ne mogu da podnesem. Maštam o tome da sakupim novac i kupim neku kućicu. Teško je biti beskućnik – sjetno konstatuje neobični pastir.

Dragan Pavlović je pokušao da posle osnovne upiše vojnu školu, ali nije prošao zbog slabog vida. Tako je izgubio jedinu šansu da se iškoluje.