Osmoro djece smo pokojna suprugai ja izrodili, bilo je teških vremena, gladnih godina, suša i nevolja i tri rata sam prometnuo preko glave, a bilo je i lijepog i veselog, sela su bila puna naroda, igralo se i pjevalo kud god se hodilo, sve je odzvanjalo od djecije vriske, ljepota jedna i radost je bila. A pamtim  i kada se nije imalo ni kruva, ni sa kruvom i bilo se bogami i golo i boso, kaže čiča Dragoljub Galić koji živi svoju 107. godinu i kome je porodica upriličila proslavu  rođrendana na kojem su gosti svojski počašćeni i sa svim počastima dočekani ispraćeni, kao što je to ovdje na Zmijanju i red.

U davno požutjeloj ličnoj karti koju nam je djed Dragoljub Galić pokazao piše da je rođen 12. oktobra 1909. godne u Golešima. I sada, 107. godina poslije, on živi u svom rodnom selu nadomak Banjaluke. Taj krepki starac odlično se nosi sa životom trošeći svoj drugi vijek. Začuđujeće malo je staračkih bora na njegovom izbrijanom licu, a na njemu sve uredno, pa izgleda uparađen pravi slavljenik  .

– Ooo, dobro mi na rođendan došao sinko, sjećam se da sam te i pozvao ono ljetos, jel ono ti bijaše iz susjedog zaseoka, Todorov praunuk veliš, znao sam ga bio je sila od čovjeka, ko brdo. I on se odavde iz Galića oženio, pamtim ga  ko sada  da ga gledam. Cijelu porodicu sam ti znao, i pradjeda, i djeda i oca. O meni pitas, a šta da ti velim?. Nema ti se o meni šta mogo ni zanimljivo  pisati. Skromno sam živio, evo ovdje na ovim stranama dever'o,i evo dodevero do 21 vijeka. U kući moga djeda bilo je 35 čeljadi, a u našem zaseoku Galića bilo je preko 200, tako i u Damjanovićima, Grmušama, Pašićima, Matićima, Marićima, Đurđevićima  i ostalim golešanskim zaseocima. Naroda je svukud bilo i pjesme i veselja i na stotine ovaca, a na desetine goveda i konja, svega je bilo moglo ovo je selo  svaku vojsku  I sebe moglo prehraniti – polako priča čiča dok mu gosti pristižu na rođendan .Među njima i novinara i rođaka i unuka i  praunuka i kćer mu, koja se eto žali da je ostarila, I da je noge bole, ona bas razveseli Dragoljuba pa mu sinu staračko lice.

 Najviše sam jeo bijeli mrs

Dragoljub malo zastane,  kao da se boji da nećemo stići sve zapisati šta kaže pa nastavlja:

– Oženio sam se dobrom ženom i izrodili smo osmoro djece. Tak'a su vremena božija bila da se mnogo djece imalo, djeca su božija blagodet. Ko dva crva smo se borili da ih othranimo, bilo je i teških vremena, gladnih godina, suša i nevolja, svega je, brate, bilo i dobra i zla, a i mnogo je godina. Tri sam rata preko glave preturi i  sedam ili osam vladara zapamtio. Krčio sam njive, orao, sijao, žnjeo, a sve to uz obaveznu gospodnju molitvu. Vojsku, onu kraljevu, služio sam u Zadru, onda je odmah poslije ustajanja i prije svakog obroka bila obavezna molitva. Očenaš i Vjerovanje da se pročita. I dva su kazana bila, jedan za nas hrišćane, a onaj drugi za muslimane. A uniforme i sablje su bile lijepe, milina jedna. A, oficiri su bili ko živa vatra .Poštovao se stariji i red i rad. Tu sam se naučio disciplini, pa sam kasnije sav vijek živio disciplinovano i  bogobojažljivo. Uvijek sam volio ljude, a i oni mene. Najviše sam živio na bijelom mrsu, to jest, kako vi danas kažete, na mlijeku, siru i kajmaku ponekada – smireno, gotovo kao molitvu, govori Dragoljub, pazeći da pravilno izgovori svaku riječ.

Sin mu Damjan reče da je Dragoljub uvijek imao blagu narav, umjereno je jeo i pio, rano lijegao i rano ustajao, a da i sada ponešto uradi, naročito ljeti, i vidimo da je dobro pokretan i razuman. Snaha Jelisavka koja  je Dragoljubu uvijek na usluzi, kaže da je on miran i tih  i pun ljubavi i  razumijevanja za svakoga i da ga za 50 godina nije vidjela ni ljuta, ni čula da viče i psuje kao što to većina seljaka čini.

– Malo je danas, premalo naroda na selima, sve se u grad dalo, a sela zapustila, korov i bujad po oranicama raste. Nije to, djeco moja draga , dobro jer zemljoradnik se mora prihvatiti zemlje da od nje i za nju živi, učitelj učenja, doktor liječenja, novinar pisanja, a general komandovanja,  pa da svima bude dobro. Vojnik je da zemlju brani, a seljak da bude vojnik svoje zemlje kućanstva i porodice, da bude poštovan i one druge da hrani zdravom hranom. Dobro je bilo za kraljevine, bilo je i hrane i veselja, ali dođe ono Titino doba, koje je  narod sa sela zbilo u grad, mnogo je dolje besposlenog naroda koji u gradu nema šta raditi, pa ljenčari, pije. Selo ti je bolje za život – sve čisto, lijepo,svijetla jutra i purpurne večeri sačekivati na svom imanju je raj. Ovo selo je iznjedrilo mnogo pametnih i viđenih ljudi, čestitih i vrijednih, a danas u njemu nema više od jedne desetine od onog koliko ih je bilo prije 50 godina – kazuje  najstariji žitelj Zmijanja.

U uglu Dragoljubovog staračkog oka pojavise staračka suza kao da njome iskazuje tugu zapustjelih rodnih njiva i livada, ili možda tugu što imanja ostaju neobrađena, a tavori se po gradovima i besposličari.

– Mnogo je velikih ljudi ono moje selo iznjedrilo. Pisaca kao što je pokojni Đuro Damjanović i generala Stanislavka Galića rođak, pa Novaka Đukića iz susjednih Kola, a ima i profesora i doktora i novinara i umjetnika, a bilo nas je i sada nas ima svukuda baš svukuda i po Evropi i po Australiji, samo nas je ovdje gdje sno nikli sve manje…. Imali smo školu, nije bilo struje, puta, vode, danas imamo sve osim škole i naroda. Veliki je, djeco, grijeh bezdjetnost, da znate. Evo vidiš, svega imamo, i put,i vodovod, i struju, i telefon, i televizore, i fižidere, i traktore i silne limuzine, a znaš čega nema: nema djece i škole, a bez toga nema ničega, ni sela ni grada, ni države ni naroda – tužno kaže najstariji žitelj Srpske, proričući da će nas malo pomalo, ali gotovo izvjesno, kako on kaže, „satrati bijela kuga“.

Na kraju kaže:

–  Iako sam neuk jedno znam  i učinite nešto da nas ne nestane, a bogme kako mi se čini niti se šta radi oko toga niti je ikoga za tim briga, a narod nam propade načisto, šteta do Boga istinitog, šteta – kao da se nekom svmoćnom jada,  ko molitvu šapćući govori Dragoljub, starac od 107 ljeta i zima.