Piše: Petko Šušnjar

sportski novinar 

i dugogodišnji fudbalski radnik 

 

Danas postoje dvije vrste autoriteta, lažni i pravi! 
Da bi došli do pravog autoriteta trenera: prvo da vam kažem nekoliko lažnih autoriteta…
– autoritet sile – to je najgora vrsta trenerskog autoriteta. On se ispoljava u strogom kažnjavanju, sve postiže silom: grubostima, drži saradnike u strahu.
– autoritet dobrote – to su treneri popustljivi, blagi, boje se konflikta, žele mir, daju ustupke, što koriste igrači izbjegavanje obaveze, otkazuju neposlušnost i tu nema većih rezultata.
– autoritet prošlosti – treneri se stalno pozivaju na prošle rezultate i zasluge. Na početku u novoj sredini inponuje, ali brzo gube mjesto u klubu. 
– imamo autoritet drugarstva – trener želi da ima drugarski odnos sa igračima, međutim to igrači brzo koriste i preuzimaju inicijativu, što nije dobro.
– autoritet mudrovanja – dosta trener filozofira, analizira, on je često neprihvatljiv igračima, oni ga slušaju, ali nema nikakvog efekta.
– autoritet ostojanja –ovi treneri drže što dalje od sebe, kako igrače tako i saradnike i sve članove kluba. Po pravilu su osetljivi, uvredljivi i sujetni. 
– naduti treneri – oni su štetni za rad sa igračima. oni se smatraju najboljim, najzaslužnijim, uvijek to ispoljavaju i potcjenjuju druge.
– autoritet podmićivanja – to su najnemoralniji, i najljigaviji, treneri i oni su veoma kratkog daha.
– autoritet šarma i caka – ovi treneri često su dobro prihvaćeni u novoj sredini, međutim oni su kratkotrajni, jer je teško uvijek biti šaljiv i duhovit.
– lažni autoriteti – se često javljaju pomješani međusobno, autoritet sile i nadutosti, mudrovanja i ostojanja autoriteta dobrote ima karakteristike drugarstva i podmićivanja. Na kraju da kažem lažni autoriteti trenera i te kako utiču na igrače koji postaju agresivni, ne popravljivi, ne vaspitani, sa kojima je kasnije teško raditi.
osnovne karakteristike pravo autoriteta trenera
one su njegov rad i njegovi rezultati, postignuti studiozni, upornim i sistematskim radom, funkcionalnim znanjem jednostavnošću, korektnom saradnjom sa saradnicima, i stručnjacima, poštovanjem igrača i svim članovima u klubu. Stalnim učenjem, stalnim usavršavanjem, ljubavlju prema svom pozivu, obavezama, i zadacima. pravi autoritet trenera posjeduje u sebi i elemente strogosti (ne sile) dobrote, prijateljstva i humanosti, vaspitani, tolerantni, pošteni, strpljivi, staloženi, i psihički stabilni treneri, stvaraju stabilne, vaspitane, poštene, staložene, i psihički stabilne igrače. Ovo je možda najkompletnija slika optimalnog  “modela” trenerovog autoriteta.
Šta je veliki trener? Veliki trener je onaj, koji svoje kolege priznaje ravne sebi, takve osobine su jače od svake diplome, on se na isti način odnosi prema zvijezdama, kao i prema drugim igračima, tako se stiče povjerenje kod igrača i održava disciplina. 
Trener ne smije da se osjeća jačim od okolnosti u kojima radi, on treba da je umjeren, objektivan i dobronamjeran, moram napomenuti i ovu činjenicu, menadžeri i funkcioneri kluba znaju jedno, fudbaleri drugo, ljekari treće, svako u svome domenu, a trener  treba da poznaje sve što i oni, a normalno i svoj posao.
Biti trener malo slikovito, je isto što lizati med sa trnja, svaki neuspjeh prepisuje se treneru, a uspjeh svima. Glavna osobina treba da mu je ozbiljnost u poslu, a mana će mu biti ako ne oprosti svojim igračima, greške u ponašanju ili igri. Trener mora da pripremi igrače u fizičkom, tehničkom, taktičnom i psihološkom smislu, i mora da ih uči da misle za vrijeme igre. Svaki trener mora da stimuliše igrače za rad i da ih pojedinačno i kao čitavu ekipu motiviše za svaku utakmicu.
Trener je umjetnik jer stvara igru i igrače, on je reditelj, jer daje uloge igračima u igri, on je dirigent jer vodi ekipu 90 minuta. on je ustvari strateg, jer proučava ekipu protivnika i prema njoj postavlja svoju. Trener je stvaralac, on oblikuje igrače i stvara igru, igrači ne stvaraju igru to može samo trener, on vodi igru, a ne igrači, trener može da zamjeni igrača u igri, a ostaje igra koju je stvorio, kad ode trener nema više te igre, jer svaki trener ima svoj metod i način stvaranja igre. Pobjede i bodovi osvojeni u takmičarskom periodu jedina su trenerska legitimacija.
Na kraju mora da kažem za rad u klubovima, na vaspitno obrazovanom procesu potrebni su nam treneri vaspitani i obrazovani. Samo onaj koji je vaspitan i obrazovan ima pravo da vaspitava i obrazuje druge. Ovo sam želio da napišem da se mnogi treneri pronađu u svemu ovome. Mi danas imamo u Republici Srpskoj i BiH, kao i šire zaista veliki broj trenera ali je pitanje koliko imamo onih sa pravim autoritetom.
Imao sam priliku da radim sa velikim brojem trenera i došao sam do zaključka da je veoma mali broj pravog autoriteta trenera. Nabrojaću neke trenere sa kojima sam proveo dosta vremena, a to su:
Nenad Gavrilović, Joco Pelc, Zoran Smileski, Borče Sredojević, Bobi Spasojević, Slobodan Karalić, Peca Rakojević, Slobodan Kustudić, Zoran Ćurguz, Čedo Đoinćević, Dragoslav Stepanović i mnogi drugi, da ih više ne nabrajam. 
Od gore pomenutih trenera meni je najveći utisak ostavio Čedo Đoinćević, kada je radio u Laktašima, njega sigurno mogu uvrstiti u trenera pravog autoriteta. 
Pravi primjer pravog autoriteta trenera je Slobodan Starčević, trenutno trener Krupe, koji je već više od tri godine trener ove ekipe. On je svojim radom pokazao sve gore navedene elemente iz osnove karakteristika pravog autoriteta trenera, međutim ne bi želio više nikoga da posebno izdvojim, jer svi ostali imaju primjesa, (da tako kažem) lažnih autoriteta trenera. 
Ovo sam napisao iz razloga da se mnogi treneri pronađu u svemu ovome, i da vide kako i na koji način da idu ka pravom autoritetu trenera.