Banjalučki Mocart, onaj fudbalski bio je Abid Kovačević. Ove godine navršava se 30 ljeta otkada je Abid prestao plesati fudbalskim terenima. Tri decenije, ali oni pravi istinski ljubitelji fudbala, nikada ga neće zaboraviti. O njemu i njegovoj magiji pričalo se od Vardara pa do Triglava, pisali su i veliki i mali. Svako je želio da bude kraj “Bide”…. Mi vam prenosimo priču iz “Tempa”, najčitanijeg ilustrovanog sportskog lista na prostorima Jugoslavije o “asu sa Vrbasa”, da se nikada ne zaboravi,….
Srijeda 23. novembra, Godina 1987.
Ne baš srećno odbran lid tekst za jednu prijateljsku utakmicu, makar se radilo i o gostovanju zagrebačkog Dinama na Gradskom stadionu. Ali ako kažemo da se toga dana od aktivnog igranja opraštao Abid Kovačević, fudbalski velemajstor kakav se još nije rodio u Bosanskoj Krajini, onda je lid pogođen 100 odsto.
Ovacije na stadionu preko 10.000 gledalaca je na nogama. Abide, majstore! Abide! Abide….
Abid suznih očiju, uzdignutih ruku otpozdravlja. Miroslav Ćiro Blažević grli Kovačevića. Čvrsto mu steže ruku i kaže:
– Majstore ne plači. Ljepši rastanak nisi mogao da doživiš. Vjeruj mi na riječ. Kad su mi iz Borca rekli da se opraštaš, iako smo bili u stisci sa vremenom, rekao sam svom predsjedniku Ivi Vrhovcu, idemo u Banjaluku makar i pješke! Abid je nosio jednu sezonu i “plavu” majicu. Dinamo mu na ovaj način uzvraća za godinu vjernosti. kako vidiš i došli smo. Hajde sine, neka ti je srećno. Ti si djete Borca, ali i vedeta Dinama, ne zaboravi to!
Trenutak potom Kovačević na ramenima napušta Gradski stadion. Sa fudbalske scene je tako sišla jedna izuzetna sportska ličnost, fudbalska sveznalica, majstor nad majstorima.
Ćiro Blažević će onako više za sebe reći:
– Abid je samo prošao kroz “Maksimir”, a i danas ga se u Dinamo svi rado sjećaju. U povijesti “modrih” nije zabilježeno da je tako jedan rasan igrač igrao u “Maksimiru”. Abid je samo jednu sezonu nosio “plavu” majicu, ali je ta jedna sezona vrijedila nečiji čitav fudbalski vijek. Neka mi ne zamjere Mlinka (Mlinarić), Čavke (Dimitrijević), Cico (Kranjčar), … i ostale vedete “Maksimira”, Abid je bio i ostao fudbalski umjetnik kakav se rađa jednom u stotinu godina.
Reći će Ćiro i to da je banjalučkom asu svojevremeno kada je ovaj namjeravao da ode u grčki Etnikos savjetovao:
– Sine, ostani još jedno ljeto u Dinamu. Dobićeš od Grka onda i dvostruko više.
– Volio bih da sam ga poslušao – priča Abid.
– Dinamo je naredne sezone postao prvak države. Međutim, Grci su bili uporno da me dovedu u Etnikos. Ponuda izvanredna, a ja sam tri godine odradio u ovom klubu, apotom se ponovo obreo u Banjaluci i Borcu.
Dinamo i Etnikos su ipak bili samo kratkotrajni izleti “asa sa Vrbasa”. Cijelu fudbalsku mladost je davao Borcu. Počeo je u pionirima davne 1966. godine. Već tada se moglo naslutiti da će plavokosi dječačić izrasti u istinskog asa. Na utakmicama pjetlića pričaju u Borcu znalo se okupiti po nekoliko stotina ljubitelja fudbala i to samo da bi vidjeli dječaka sa brojem 11 na leđima.
– Sjećam se svog debija u dresu Borca. Bilo je to protiv Slobode u Banjaluci. Tuzlaci su odolijevali sve do koji minut pred kraj susreta, a onda sam se iznenada našao u prilici da riješim susret. Lopta se zakoprcala u mreži iza leđa Meškovića, a Borac je slavio prvu Prvenstvenu pobjedu od 1:0. Mojoj sreći nije bilo kraja.
Naviru sjećanja. Abid, dok sjedimo neposredno poslije utakmice Borac – Dinamo (4:3), u klupskim prostorijama pokazuje nam sliku iz 1976. godine.
– Uh, kad se samo sjetim te utakmice. Igrali smo protiv Hajduka u finalu Kupa Jugoslavije na stadionu JNA. Nesrećno smo poraženi, jer smo cijelo vrijeme bili ravnopravni splitskim “bilima”. Boljat je postigao gol i Hajduk je slavio pobjedu od 1:0.
Te godine Borac će ipak izaći na međunarodnu scenu. Igrao je u Kupu pobjednika kupova, jer je Hajduk osvojio duplu krunu, Prvenstvo i Kup. Banjalučani su eliminisani od čuvenog belgijskog Anderlehta. Poslije 0:3 u Belgiji i pobjede od 1:0 u Banjaluci, slavni belgijski reprezentativac Robi Renserbrik je rekao:
– Kovačević superklasa! Kada bi ga samo Anderleht angažovao.
– Belgijanci su mi nudili otvoren ček, samo da ispišem cifru koju želim, ali se meni nije išlo iz Borca i Banjaluke. A, mogao sam tada otići gdje sam želio. Zvali su me iz Dinamo, Partizan, Hajduk,a Zvezda je htjela da me vodi na “Marakanu”. Ostao sam u Borcu nije mi žao, jer sam na Gradskom stadinu odrastao i postao nešto, poznato ime u fudbalu. Rado ću se uvijek sjećati i one sezone u Dinamu. Upamtio sam mnoge trenere, ali je Ćiro neprikosnoven, i kao stručnjak i kao čovjek – veli Abid.
Sa fudbalske pozornice sišao je jedan umjetnik, virtouz, fudbalska sveznalica, velemajstor, fudbalerčina…..
Lična karta
Rođen 1. jula 1952. u Mrkonjić Gradu.
U Borcu od 1966 – do 1980, za koje vrijeme je odigrao preko 500 prvenstvenih, kup i prijateljskih utakmica. Postigao 43 prvenstvena pogotka. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao “samo” četiri utakmice, a za omladinsku selekciju još 30-ak. Jednu sezonu (1980-1981) provdi u Dinamu, a tri sezone u grčkom Etnikosu (1981 -1984), da bi karijeru okončao u matičnom Borcu (1984-1987).
Marko Mlinarić o Kovačeviću
Drago mi je što sam imao prilike da igram sa Abidom. Sjajno je Kovačević odigrao tu sezonu u “plavom” dresu. Zahvaljujući njemu Dinamo je sa 15. pozicije u proljeće 1981. godine kada je Ćiro Blažević došao na kormilo kluba, dospio na petu poziciju. za bod nam je izmakao Kup UEFA. Njegovi golovi svaki ponaosob su bili pravo fudbalsko umijeće. Znao je koliko puta da odluči utakmicu. njegova je najveća nesreća što je u to vrijeme u reprezentaciji na lijevoj strani bio neprikosnoven Dragan Džajić. Zbog toga Abid nije odigrao više utakmica za nacionalnu A selekciju.
Nema komentara