Vrijeme brzo leti…..11. maj 1988. godine, ostaće vječno upamćen svima onima kojima je “crveno-plava” boja na srcu. Te srijede, pala je Crvena Zvezda, a pehar Maršala Tita šepurio se po Krajini godinu dana.

Kara, Božo, Durgut, Biki, Lipe, Suljo, Lupa, Špile, Mario, Ćelo, Pop,… predvođeni vizionarom banjalučkog fudbala Husnijom Fazlićem postavili su standarde, koji i danas važe kao sinonim za uspjeh. Sigurno ni sami nisu bili svjesni koliko će ljestvica otići daleko, jer je toga 11. maja, niti poslije Borac se nije približio tako gradioznom podvigu. Čak i da je osvojio šampionat Jugoslavije, bio bi ispod tog finala, jer u njemu je drugoligaš, tada službeno 40. klub Jugoslavije savladao prvog. I to nema cijenu, tako se namijestilo, valjda jednom u životu…..

Nažalost, dva bisera te generacije više nisu među živima. Junak finala Slobodan Karalić sada negdje gore grli  direktora Milorada Slavnića. Otišli su prerano, ali kažu da oni najbolji odlaze baš tako,….

Valjda zato na današnji dan, 11. maja nema ni druženja aktera tog finala, jer Kara je svih ovih godina kod sebe okupljao ekipu. Sjedilo se do ranih jutarnjih sati, i prepričavala anegdote, a njih je bilo kao nikada vezanih za taj 11. maj, pa i pokoji dan ranije, ali i kasnije.

Slobodan Karalić, Stojan Malbašić, Mario Mataja, Milorad Bilbija, Zvonko Lipovac, Damir Špica, Amir Durgutović, Božur Matejić, Suad Beširević, Nenad Popović, Senad Lupić, kao i Vladica Lemić, te Mile Šijaković, 13 veličanstvenih…….