Za golmane kažu, što stariji, to bolji, kao vino,…Poslovica koju Dejan Plisnić, danas čuvar mreže prvoligaša iz Dervente rado primjenjuje. Iako je ušao u petu deceniju (26.decembar 1975), i dalje je kao panter među stativama. Fudbal mu je sve dao, a on mu se pošteno odužio!

Počeo sam sada već davne 1989. u rodnom Bugujnu u Iskri. Tu sam ostao do rata, pa slijedi prelazak u Podgrmeč. I u Sanskom Mostu ostajem do 1995, a učesnik sam i prvog Kupa Republike Srpske. Kako tada od jeseni 1993. godine pa do danas, koliko FSRS egzistira, i ja se družim sa loptom. To prvo takmičenje pamtim po lijepom, igrao sam za Podgrmeč, a protiv glamočkog Šatora, pa Eletrobosne iz Jajca, sve klubovi koji danas ne pripadaju FSRS – započinje priču za naš portal Dejan Plisnić.

Poslije Sanskog Mosta dolazi u Banjaluku u Krila Krajine i ostaje do 1998. godine. Onda slijedi Ljubić pet godina, pa Borac BL dvije sezone (2003-2005). Potom povratak u Prnjavor gdje ostaje još tri godine. Šest mjeseci proveo je u Poletu iz Broda, dvije godine u Slogi iz Doboja, pa u ljeto 2010. godine šest mjeseci u trnskoj Slogi. Uslijedila je pauza od šest mjeseci bez kluba, da bi sada startovao petu sezonu u Tekstilcu. Uredno vodi statistiku svojih nastupa, ali nažalost ne cijele karijere.

Od Krila Krajine imam sve utakmice. Tu računam sve, i prvenstvene i Kup, i prijateljske i do sada sam ih sakupio 892. Računam da je u Jajcu i Sanskom Mostu bilo još barem 50, pa sam blizu hiljadarke. Mislim da držim rekord barem na našim prostorima, kada je neprekidni niz nastupa u pitanju. U periodu od 1999 – 2003 četiri sezone stajao sam 132 utakmice na golu. Računaju se samo prvenstveni dueli, nisam ni jednom povrijeđen, niti zamjenjen, od prvog do 90 minuta! Bilo je priče da će ovaj podvig ići i za knjigu Ginisovih rekorda, ali ostalo je sve na tome – priča zanimljive detalje iz karijere Plisnić, pa nastavlja:

 Pamtim dosta toga, i lijepog i ružnoga. Prvi Kup RS i te nastupe svakako, pa ulazak u Prvu ligu RS sa Krilima Krajine. Imao sam jednu povredu u karijeri, i to 1996. godine, kada sam se sudario kasnije sa vjenčanim kumom Aleksandrom Vukovićem. Dok zdravlje služi braniću!  I dan danas uživam u treninzima, nema šanse da preskočim trening.  Manji užitak mi je utakmica, nikada nisam preskako treninge. Zaposlen sam u Sportskoj dvorani u Derventi, gdje sam već osam godina organizator veoma jakog turnira u malom fudbalu, radim i kao trener golmana u reprezentaciji RS, a nedavno sam postavljen i za direktora omladinskog pogona Tekstilca. Imamo sedam selekcija, i smatram da je to najvažniji segment u zdravoj priči kakav je Tekstilac. Tu sebe vidim, pa sasvim sigurno i poslije karijere ostaću u fudbalu. Trener mlađih selekcija, ili seniora, sasvim svejedno,…

Nasljednika sebi još uvijek traži. Kaže ima jedan momčić koji mu je zapeo za oko:

Imam jednog dječaka, 17 godina, kadet, Duško Pećić, ima sve predispozicije da bude vrhunski golman. Standardni je reprezentativac RS, momak upija svaki pokret, i za godinu – dvije imaćemo pravog golmana. Ima i u Plisnićima talenata, hahahaha. Imam tri sina i sva trojica se bave fudbalom. Neven (10) i blizanci Aleksandar i Jovan (7). Jedan od njih hoće da bude i golman, ali pokušaću ga smuvati da ide u napadače. Lakše i njemu i meni. Važno je da su u sportu. I ja sam nekada imao idola. Điđi Bufon, baš ga obožavam. Tokom cijele karijere ganjamo se. Nekako su nam se karijere poklopile, naravno njegova se ne može mjeriti sa mojom, ali mogli bi i zajedno u penziju – otkriva neke tajne Dejan Plisnić.

O novom šampionatu RS kaže da bi mogao biti nikada jači.

Vjerujem da ćemo biti među šest. Borac je favorit broj 1,  možda i Drina Zvornik, a nas vidim u Ligi za prvaka. Imamo iskusnu ekipu, odličnu hemiju unutar svlačionice, a to je preduslov za dobre rezultate. Imamo dobrog i mladog i ambicioznog trenera. Uprava dobro radi, primanja nisu velika, ali ispoštuje se sve što je dogovoreno i to je ono što ovu sredinu krasi. Slično je bilo i u Prnjavoru dok sam igrao. I danas idem na susrete veterana Ljubića, jer davno sam prešao 35-u, hahaha. Mogao sam možda karijeru završiti bez crvenog kartona, kojeg sam dobio u nedavno završenom prvenstvu. Protiv Krupe dobio sam direktan crveni karton, kao poslednji igrač, napadač je bio brži. Start nije bio opasan, ali pravila su pravila. Bio sam blizu da ga ne dobijem, ali šta ćeš, upisao sam se i u tu rubriku. 

Za kraj priče pitali smo Dejana Plisnića da li žali za nečim u fudbalskoj karijeri.

Bio sam u Bugarskoj, odradio cijele ljetnje pripreme za Lokomotivu iz Sofije, Zadovoljio ukuse kluba, trebao da potpišem ugovor, ali menadžeri su odradili neki prljav posao, i ostao sam bez prilike da se oprobam u jačoj ligi. Ko zna šta bi dalje bilo. To spominjem više onako, kao neku priču, ili anegdotu, sačuvaj Bože da žalim, jer fudbal mi je dao sve. I ja sam njemu, ali on je meni više!