“Amerika, Amerika, zemlja velika, ali metar moga sela Amerika cela”, stihovi su popularne pjesme legendarnog Miroslava Ilića, a upravo njima se može najkraće opisati ono što dvojica ponajboljih vaterpolista koje je Srbija ikada imala osjećaju prema svom rodnom mjestu.

Braća Gojko i Duško Pijetlović rođeni su u Novom Sadu, a porijeklo vode iz sela Pecka kod Mrkonjić Grada, odakle im je otac Jovo 1977. otišao put ravne Vojvodine i tu se nastanio. Njih dvojica uvijek se rado vraćaju u svoje selo, koje često spominju i o kojem sa velikim ponosom pričaju. Prvo slobodno ljeto poslije 20 godina braća su iskoristila da nekoliko dana provedu u mjestu svojih predaka, gdje ih je posjetila ekipa “Glasa Srpske”.

– Odrasli smo ovde i dok rat nije počeo, redovno smo dolazili na mesec-dva tokom letnjeg raspusta. Nama je ovde prijatno i teško da postoji neko mesto gde ima ovoliko “divljine” i netaknute prirode. Odgovara nam da se odmaramo, punimo baterije, a maltene nema ni prijema signala mobilnog telefona, tako da nemamo nikakvih obaveza osim da se družimo, pričamo i da se deca igraju koliko god hoće – započeo je priču Duško.

Dok se mnoštvo srpskih sportista hvali fotografijama sa atraktivnih turističkih destinacija poput Sejšela, Maldiva, Antalije, grčkih ostrva, Ibice…, njih dvojica imaju svoje razloge što su u Peckoj.

– Ovde je jeftinije od Ibice – nasmijao je Gojko sve prisutne, a onda nastavio u ozbiljnijem tonu.

– Ljudima u našim godinama koji imaju decu i vole mir ovo je bolja varijanta jer se ovaj mir ne može kupiti. Uvek se može otići na neku planinu ili brdo da se malo izoluješ, ali kao što Duško kaže, Zlatibor i slična mesta su komercijalizovana, a ovde smo potpuno mirni. Mirno spavamo, deca se igraju, što nam je sasvim dovoljno – dodao je Gojko.

Obojica su oženjeni Beograđankama, Duško Marinom, Gojko Ivom i imaju po dvoje djece.

– Njima se sviđa i moja žena forsira da ostane što duže, pogotovo zbog dece. Njima dvema, koje su rođene u Beogradu, ovo je turistička destinacija kao odlazak na more. Moja supruga obožava da dolazi i jedva čeka kad ćemo krenuti. Sada su me forsirali da krenemo, a kada smo stigli, forsiraju me da ostanemo duže nego što sam planirao – kazao je Duško.

Na to se nadovezao i Gojko.

– Za decu i za nas ovde ima mnogo toga da se obiđe i vidi. Izvor Sane, Balkana, Janjski otoci… samo su neka od mesta koja obilazimo kada dođemo. Tu ručamo, pričamo, zezamo se…, deca se igraju i za 50 odsto zdravija se vrate u Beograd nego što dođu. Supruge takođe uživaju i nemaju nikakvu obavezu, samo što ponekad moraju nešto da skuvaju ili operu veš, ali rade to i u Beogradu, tako da im nije teško (smijeh), ostalo je samo sedenje,  čuvanje dece, što je naš duševni mir – nadovezao se Gojko.

Priznali su da nisu previše vješti u obavljanju fizičkih poslova, koji padaju na oca Jovu.

– Sreća naša pa su roditelji tu često i ovo otimaju od divljine, kose, kupe seno i održavaju uređenim. Tata provede celo leto pa u suštini dolazimo kod njega jer od bliže familije malo koga imamo ovde, pošto su svi otišli, mada imamo dosta bliskih prijatelja. Znači nam da bude sređeno kada dođemo jer u suprotnom slučaju bilo bi veoma teško, pošto bi ovo sve zaraslo dok mi stignemo. Iskreno, ne znam kako da uzmem kosu u ruke, a kamoli da kosim. Prošle godine smo se Gojko i ja potrudili da pomognemo tati, ali slabi smo u tome i nismo toliko stručni. Da ima neki bazen da plivamo, to možemo, ali da kosimo, to baš teško, mada… ima vremena za naučiti – malo kroz šalu malo kroz zbilju rekao je Duško.

Rijetki su stanovnici ovog kraja koji nisu čuli za njih dvojicu.

– Prepoznaju nas ljudi, mada ima i onih koji nas ne znaju jer je malo teže bez kapice, možda da ih nosimo pa bi nas više prepoznavali (smijeh). Ovde su ljudi malo drugačiji, povučenije su prirode, nekako stidljiviji. Primetiš da te gledaju i prepoznaju, ali neće da se slikaju jer to je takav mentalitet. S druge strane ima onih koji priđu i čestitaju – izjavio je Gojko.

U kontaktu su sa svojim sunarodnicima.

– Volim da vidim ljude u našem kraju pošto ih sve poznajem i kada dolazim kolima, stanem pored svakog da se ispričam jer to je naš kraj i volim da popričam sa njima. Meni to znači, a ako i njima znači, to je onda super. Želim da čujem kako žive, šta rade, kako im je ovde. Ne pričam mnogo o sebi jer nema potrebe da čuju šta se meni dešava u životu – dodao je Duško.

Veliki broj njihovih prijatelja ima želju da dođe u Pecku, ali im Pijetlovići ne mogu izaći u susret iz objektivnog razloga.

– Problem je što je kuća mala i ne možemo da ih dovedemo jer jednostavno nema mesta za sve, pošto su moji roditelji tu, nas dvojica sa porodicama, pa jedva stanemo. U planu nam je da nadogradimo kuću koju je naš otac podigrao još 1970. godine i onda dovedemo prijatelje, jer ih ima mnogo koji žele da dođu sa nama i odmore se. Sigurno da bi nam bilo lepo jer oni beže po “Zlatiborima”, ali je to nekako komercijalizovano. Bio sam tamo, ali ništa ne može da se poredi sa ovim i sigurno ću još jednom ovog leta da dođem na nekoliko dana – rekao je Duško.

Zanimljivo je da je okolina iz koje Pijetlovići potiču dala nekoliko vrhunskih sportista. Tako je vaterpolista Nikola Rađen iz Šipova, baš kao i košarkaši Miroslav Raduljica i Darko Miličić, dok je Dejan Todorović iz Mrkonjić Grada.

– Bili smo na Balkani i videli smo decu od 15-ak godina od kojih niko nije debeo, za razliku od dece u Beogradu koja su punačka. Priroda ima prednost i talenat dolazi posle. Možda ima nešto u vazduhu, koji je drugačiji nego na ostalim mestima, ali da ima talenta, definitivno ima. Obožavam da čujem da je neko odavde ostvario neki uspeh i sam potenciram da sam iz Pecke, koja je u okolini Mrkonjić Grada, što me čini posebnim – pojasnio je Gojko.

Iako je dosta slab signal mobilnih telefona i ima ga na samo pojedinim mjestima u dvorištu, razgovor je prekinuo telefonski poziv. Mobilni operater kao da je znao da zove kum Nikola Rađen, bivši reprezentativac, veliki prijatelj sa Pijetlovićima, pa je prijem bio dobar. Zvao ih je da budu promotori njegovog kampa u Pančevu, a kada kum zove, odbijanja nema. Ubrzo poslije toga razgovoru se pridružio i otac Jovo. On i supruga Mira presrećni su kada su im djeca i unučad na okupu, a “srce je tada veće od Rusije”. Prema Jovinim riječima, njih dvoje se poznaju cijeli život.

– Rođen sam u Peckoj i tu sam odrastao, a u Mrkonjić Gradu završio zanat i radio tri godine, da bih 1977. otišao u Novi Sad. Supruga mi je bila komšinica i kuća joj je 300 metara prije naše. Od rođenja se znamo i na kraju smo se vjenčali. Ljubav prema Peckoj prenijeli smo djeci i učio sam ih da ne bježe od ovog kraja – kazao je Jovo u pauzama dok je ložio vatru i pekao jagnje jer mu je svaki dan sa djecom i unucima veliki praznik pa moraju da proslave.

On je bio taj koji ih je nagovorio da se prvo počnu baviti plivanjem, jer je to zdrav sport, a onda se ispostavilo da su talentovani za vaterpolo, dok je sve ostalo manje-više poznato.

– Kada su djeca mala, imaš samo jedan cilj, a to je da ih odvojiš od ulice i usmjeriš na pravi put, što oni sada čine sa svojom djecom. Sve ostalo, ako dođe, dobro je došlo, a njima je baš dobro krenulo. Svi uspjesi isključivo su njihove zasluge jer su znali šta moraju raditi tokom godine i plakali su kada kasne na trening. Bog je tako odredio, a ne mama i tata, koji su pomagali koliko su mogli. Bila je kriza, ratovi, nemaština, inflacija 300 odsto… Bio je vrlo veliki problem sve to ispratiti. Kada se čovjek trudi i na kraju vidi rezultate, onda je to najveća sreća u životu, mada se ne treba mnogo hvaliti – naglasio je Jovo Pijetlović.

Priznao je da ne gleda utakmice svojih sinova u reprezentaciji jer ne može da podnese napetost.

– Teško mi je da gledam utakmice i skoro nikada ne gledam direktne prenose, samo ponekad snimke jer ne želim da me presiječe srce. Poslije čujem šta je bilo i to je to, meni dovoljno – rekao je Jovo.

Razgovor sa Pijetlovićima nije mogao proći bez sportske tematike. Poslije mnogo godina nema ih u reprezentaciji koja će nastupiti na Svjetskom prvenstvu od 15. do 27. jula u Južnoj Koreji, što je stvar dogovora sa selektorom Dejanom Savićem, koji ih je oslobodio obaveza ovog ljeta nakon što su osvajanjem Svjetske lige u Beogradu izborili nastup na Olimpijadi u Tokiju iduće godine.

– To smo uradili u dogovoru sa Dejanom. Nije bio problem motivisati se već dolaziti na trening posle cele sezone, koje su ranije bile manje naporne, ali sada su prepune utakmica, putovanja, pa se izmorimo psihički i fizički. Preskočićemo ovo takmičenje i spremiti se za Olimpijadu iduće godine i svi iz ekipe smo odlučili da ćemo ići u Japan, pa ovog leta punimo baterije da bismo idućeg bili spremni. Ovo je idealna šansa za mlađe igrače koji će dobiti više prostora za igru jer smo mi godinama bili tu, pa oni nisu imali prilike. Bitno je da odigraju jedno veliko takmičenje bez nas da, kada posle Olimpijade upadnu u vatru, ne budu nespremni – rekao je Duško.

Gojko je naglasio da je svaki reprezentativac Srbije vodeći igrač u svom klubu, pa na njih pada najveći teret, a pri tome sezona je duža i napornija.

– Kada je reprezentacija u pitanju, motivacija nije problem i lakše je jer smo iskusni u tome. Kako godine prolaze, svakom sportisti sve je teže i teže ići na prvenstva, ali kada počne takmičenje, sve se resetuje, prestaje umor i ostaje samo želja za pobedom. Ipak, umor koji sam osetio posle šeste utakmice Svetske lige ne može da se poredi ni sa jednim umorom koji sam imao do sada, tako da je ovaj odmor dobrodošao – kazao je Gojko.

S njim se složio i Duško.

– Plašio sam se da će posle zlata na Igrama u Riju pasti motivacija i već se iduće godine osetila lagodnost pred početak priprema za EP. Ipak, na vreme smo shvatili da to ne valja, presekli brzo i slučajno izgubili u polufinalu, da bismo potom stigli do bronze. Jednostavno, imali smo loš dan i to je to.

Medalje su odavno prestali da broje, ali svaka ima svoju draž, mada su naveli tri koje se ističu među ostalima.

– Reprezentacija je imala tri prekretnice za koje mnogi ne znaju, ali znamo mi koji smo bili tamo. Prvo SP 2009. u Rimu kada smo bili autsajderi i prognozirali su nam plasman od petog do osmog mesta, a stigli smo do zlata. Druga je 2014. Posle neuspeha i katastrofe 2013, trebalo se vrati u celu priču. I OI u Riju 2016, što je kruna generacije. Za to smo se spremali osam godina. Srbija nije uspela u Pekingu i Londonu i Rio smo čekali kao ozeb'o sunce. Mnogo toga se poklopilo tada. Bili smo u najboljim godinama, u zenitu karijere i imali samopouzdanje da dođemo do zlata. Posle grupne faze bilo je jasno da nas ništa ne može zaustaviti – istakao je Gojko.

Mlađi brat se nadovezao da i dan-danas ne može vjerovati da su tada izgubili od Brazila.

– Da mi je neko na početku karijere rekao da ću izgubiti utakmicu od Brazila, rekao bih mu “beži bre, budalo”. Da smo igrali neki drugi dan, dobili bismo ih 15 razlike.

Pored medalja, posebnu radost donose legendarni dočeci u Beogradu.

– Osećaj je uvek isti i bude mi izuzetno drago što ljudi prepoznaju ono šta radiš. Najdraži momenat u sportu je taj kada se osetiš ponosnim. Dobijemo poruke od naših ljudi iz svih krajeva koji su ponosni na nas i na našu državu, tako da nam je uvek puno srce – naglasio je Gojko.

Karijere im se bliže kraju, ali ne razmišljaju o povlačenju.

– Igraćemo dok bude klubova koji žele da nas plate jer ne postoji lepši život od života sportiste, a drugačiji i ne poznajem. Veliki šok sportisti dožive kada završe karijeru jer nemaju šta da rade i onda se hvataju za glavu. Generalno, plašim se toga i pripremam se za to, ali dok bude klubova koji hoće da me plate za neku cenu koju sam zacrtao igraću, mada to neće biti još dugo – pojasnio je Duško.

Prihvatili su poziv i postali članovi Skupštine VK Vojvodina, u kojem su počeli karijeru.

– Nisam rođen ovde i nisam živeo ovde, ali se uvek rado vraćam i ovo mi je u srcu baš kao i Vojvodina, koja mi je kao vaterpolisti i čoveku dala sve u životu. U njoj sam vaspitan kako treba da se odnosim prema sportu i bez toga ne bih bio to što sam danas i želim da vratim klubu što sam dobio. Klub se raspadao poslednjih godina i došao sam u priliku da mogu nešto promeniti i postaviti stvari na pravo mesto – kazao je Gojko.

Loš put u selu

Stići do kuće olimpijskih, svjetskih i evropskih šampiona nije nimalo lak zadatak jer do nje vodi uski makadamski put koji je dosta propao i veoma teško se prolazi vozilom.

– Voleli bismo da nam opština sredi put jer kad pada kiša ili je neki kijamet, sve se to poremeti pa ne možemo da priđemo i taj put bi nam dosta značio – kazao je Gojko.

Nadovezao se i Duško.

– Bolji put ne bi značio samo nama već svima koji žive ovde. Ljudi se pate da dođu do svojih kuća, pogotovo kada je kiša i sneg. Mi sa svojim automobilima teško možemo da prođemo i samo zamišljamo kako je njima sa njihovim autima svaki dan da se muče. Apelujemo na opštinu da nam izađe u susret i pomogne ljudima iz našeg sela – bio je izričit Duško.

 

Društvene mreže

Obojica imaju profile na društvenim mrežama, ali to slabo koriste.

– Imam “Instagram” nalog koji, na moju žalost, prati veliki broj ljudi, mada nismo posebno aktivni – rekao je Gojko.

Brat je sličnog razmišljanja.

– Kasno smo počeli, pa ne znam kako da se ponašam i šta da radim sa tim. Stižu mi poruke, ali ih po nekoliko dana ne vidim i ne odgovorim. Smeta mi to da postavljam slike šta jedem i kako se oblačim, koga još to interesuje – dodao je Duško.

 

Solarna Pecka

“Solarna Pecka” je inicijativa koju su pokrenuli Centar za životnu sredinu i Centar za posjetioce Pecka, koji za cilj ima dovesti čistu i održivu solarnu energiju u selo Pecka kroz model građanskog učešća i zajedničkog ulaganja.

– Ljudi iz Centra se trude da skupe novac za solarne panele i pomoći ćemo im koliko možemo da što više ljudi vidi njihov projekat i pomognu im. Momci su neverovatni i bore se protiv malih hidroelektrana, te čuvaju prirodu. Ne mogu da verujem da neko može upropastiti ovakve prirodne resurse. Znam da je sve postalo biznis, ali ne znam kako neko može da dozvoli totalno uništavanje prirodne lepote – izjavio je Duško.

“Glas Srpske”