Patriotizam se ne mjeri kilogramima (litrima), niti milionima, nije stijena od tone, neplanirana brazda, projektovana jama, niti je srce volovsko, s patriotizmom, kao ubjeđenjem, čovjek se rađa i živi, još ako mu život, kroz patnju, svesrdno pomogne u toj identifikaciji i iskuša ga, onda se rode oni ljudi koji su spremni da kažu: “to smo MI”.

Strah od Srba u Bosni i Hercegovini je i dalje veliki od strane kompleksaša i hibridno-uzgajanih, plastično-najlonkastih nacija, za vremena kada su muslimani postali Bošnjaci rušeći Jugoslaviju koja im je omogućila da budu priznati, tako što je “gerilski” rat započeo Pribojčanin u Sarajevu kukavički pucajući u srpskog svata i oca mladoženje 1. marta 1992. godine ispred Stare crkve na Baščaršiji.

Tada je pripadnik paravojnih formacija Alije Izetbegovića nazvane “Zelene beretke” Ramiz Delalić Ćelo ubio Nikolu Gardovića na svadbi svog sina Milana i Dijane Tambur, pred Hristovim hramom Preobraženja Gospodnjeg. I taj 1. mart ostade Dan državnosti nakaradne zemlje skopčane u dva entiteta sa tri naroda, u kojoj niko nije zadovoljan. A Dan Republike slavljen po Svetom prvomučeniku arhiđakonu Stefanu opet naiđe na isti sud – sud antihrišćanstva!

Demokratija je postepenim koracima hitala ka islamizaciji, a danas se to vrlo jednostavno zove – Amerikanizacija. Samo još nedostaje NATO pakt!

“Dnevni Avaz”, novinu u Sarajevu koja je uništila izvorne listove nekadašnje Jugoslavije: “Oslobođenje”, “Večernje novine”, žutilo zvano “As”, pa i kultni “Ven”, i sada nudi “objektivnost” i “istinu”, vodi crnogorski musliman Fahrudin Radončić, lider SBB-a, pa u svom “Glasu” dozvoljava svakojake podlosti i dezinformacije kao što je klevetanje, nipodaštavanje i etiketiranje jedne humanitarne i patriotske, ljudske organizacije kao što je “SRBSKA ČAST!”. Sa profesionalizmom – Bože nas sačuvaj!

Novinarski je najvažnije, tako smo u zanatu svi nekada učeni, provjeriti šta je istina, šta je spin, a šta je za odbaciti, odnosno konstrukcija sagovornika koji želi da poentira. Međutim, Radončićev “Glas” (slobodan prevod sa muslimanskog za “Avaz”) voli da blati ljude, a uopšte nema pojma o suštini koja glasi da smo ovde na Balkanu izgubili osjećaj za bližnjeg svog!

Tako u serijalu čitamo “Glasov” novinarsko-ruralni atak, te neprofesionalni juriš na organizaciju koja je, između ostalog, ne birajući ni vjeru ni naciju, ni boju kože, ni grad, pomogla mnogima, između ostalih i porodicu Arslanović iz Novog Grada. Da li to “Avazu” Fahrudina Radončića smeta činjenica da je “SRBSKA ČAST” pomogla jednu muslimansku porodicu u Republici Srpskoj? Je i to, možda, fašizam?

Republika Srpska je nastala iz ljubavi srpskog naroda prema otadžbini koju brani, na ovim prostorima, još od 1389. godine, kada su Srbi na čelu sa Svetim Carom Lazarom ustali na očuvanje Hrićanstva u istoj ovoj Evropi koja je danas više na “cucli” arapske nafte nego što je interesuje životni meni “Tajne večere”, a nastavili putem kraljevske Jugoslavije dok je nije preuzeo “sin svih naših naroda i narodnosti”.

Da se utroba prevrne, kao što jeste Caru Muratu, na Vidovdan Ljeta Gospodnjeg 1389. godine.

Elem.

“Dnevni Avaz” se ne bavi “Zelenom beretkom” Ramizom Delalićem Ćelom u vrijeme Jugoslovenske narodne armije, a pominje “časne Srbe” Igora Bilbiju iz Prijedora i Bojana Stojkovića iz Niša. Ćelo je ubio, javno, i hvalio se, a ni Bilbija, ni Stojković nisu ubice, već časni pripadnici svog naroda koji štite nejake i iz drugih naroda. Hoćemo li mijenjati teze?

Bilbija je sporan zato što je iz Prijedora, u kojem 1992. godine nije nastavljen posao započet pola vijeka ranije, 1942. godine u Palančištu i pod obroncima legendarne narodno-oslobodilačke Kozare, a Stojkoviću je najveća zamjerka što je iz Niša u kojem Rusi žele vojnu bazu, a “važi za ‘najjačeg Srbina’ i nosilac je Ordena kojeg mu je uručio ruski general Valerij Vječesljevević Kaljakin”.

U Republici Srpskoj kažu “kuda goniš zemljače”, a u Srbiji “Alo bre, čoveče”!

Iskreno, Bojana Stojkovića iz Niša ne poznajemo, ali samo prezime iz grada sa Nišave vrlo jasno govori da je to korjen jedne čestitosti i ljudstva, u kojem počiva čvrst karakter neprevaziđenosti, a glavni sinonim za Stojkoviće i Niš je uvijek isti – Piksi. Onaj fudbaler kojem su u zagrljaj trčali i poljupce davali, na Mundijalu u Italiji 1990. godine: Hadžibegići, Baljići, Sušići, Šabanadžovići, Jozići, Vulići, Vujovići, Stanojkovići, Prosinečkiji, Pančevi, Ivkovići, Brnovići, Osimi… Koji je, promašenim penalom u finalu Kupa Jugoslavije, za pehar Maršala Tita, na stadionu Jugoslovenske narodne armije, 11. maja 1988. godine omogućio banjalučkom Borcu da igra Kup pobjednika kupova Evrope!

I tako, Radončić slavi ubice, a čestiti svijet omalovažava i nipodaštava samo zato što je iz Republike Srpske. Pa dabogda Sarajevo ličilo na Republiku Srpsku!

Da nam svima bude bolje.

O paravojnim formacijama još i ovo na osnovu pisanja “Avaza” i njegove “istine”, iste one koju su nam servirali od 29. novembra 1943. godine kada je napravljen falsifikat Jugoslavije u Jajcu, sve do otrežnjavajuće 1992. godine:

Igor Bilbija je čestito dijete rođen u Beogradu, sa dubokim Podgrmečkim korjenom, čiji je otac Vid bio “svezanih ruku” na Kosovu i Metohiji 1981. godine, a dobio zadatak da brani “bratstvo i jedinstvo”, jugoslovenstvo, otadžbinu… Olimpijske 1984. godine, kada se cijela Jugoslavija radovala šarenoj tiradi i paradi komunističke zaostavštine, a Tito se već uveliko “zaledio” u “kući cvijeća”, Bilbije su doselile pod Grmeč. Otac Vid, majka Mira, sin Igor i sestra Jelena stigli su u Lušci-Palanku. Igor je počeo da pohađa Osnovnu školu “Simo Miljuš”, od 1984. godine, zajedno sa mnom, kod učiteljice Nene Prošić, kasnije razrednog starješine i nastavnika fizičkog, odnedavno nažalost preminulog, Dane Koraća. Skupa smo radili “milion” zadaća (sad se kaže domaćih zadataka) i pojeli isto toliko doručaka, često i ručali, večerali u “zgradi” na adresi Cvije Kukolja, moj brat Darko i njegova setra Jelena takođe bili školski drugovi. On je iz samoposluge u centru, navika iz Beograda, jeo meni nepoznatu pavlaku u nekom pakovanju bijele boje, dok sam ja preferirao domaću vareniku od muzilica iz bara, u litrenjacima, još ugrijanim ispod kravljeg vimena. A onda smo probali jedan drugom sadržaj iz tanjira i limice, epilog nije bitan…

Taj Igor Bilbija, “opasan tip” je janje u ljudskom obliku, dok ga ne povrijediš, a onda kao svaki ponosni Grmečlija, reaguje na nepravdu braneći samo sebe i svoje stavove, i sve oni koji su iza njega, u tom trenutku. Na taj Grmečki karakter nadograđena je i kozaračka hrabrost i onda se dobije ljudeskara koga bi svako želio da ima pored sebe.

Ali, dolaskom Bilbija u Lušci-Palanku nije prestala patnja naroda, oličena baš kroz ovu porodicu. Poslije osmog razreda porodica Bilbija je preselila za Sanski Most, na srednjoškolsko školovanje, mi smo putovali iz Palanke, dnevno 46 kilometara, u dva pravca, ali nismo izgubili nit koja nas je tih osamdesetih godina minulog vijeka spojila, zvala se patriotizam.

Eh, čudan je Grmeč ako gromoglasno progovori o istoriji, zato šapatom priča i nada se novim sinovima kao što su Bilbije…

Isti taj Igor Bilbija, kao i njegova kompletna porodica, je 10. oktobra 1995. godine doživjela novi “dežavi”, kroz nju se, kao i bezbroj ostalih rodoslova, vidjelo kompletno stradanje jednog naroda izazvano “Bljeskom”, “Olujom” i na kraju opet tim istim zločinačkim akcijama “Zelenih beretki” koje su vodili islamski komunisti preobličeni u ekstremiste i antijugoslovene, zadojeni uvjerenjem da su Grmeč i Podgrmeč, Prijedor i Potkozarje “Osmanlijsko carstvo”. Bilbije su došle u Prijedor, dakle nova priča i borba za život, a ista rijeka – Sana.

Jedan od korjena “Mlade Bosne” je baš pod Grmečom, znao je to i Josip Broz Tito, zato nikad nije ni stigao u Lušci-Palanku, iako najavljen i očekivan. Jer slobodarski narod Podgrmeča Nijemci su držali samo 13 dana u okupaciji dok nisu shvatili da je borba uzaludna, ali su palili pojate i u njima ovalj zatečeni, tu su stradali mnogi solunski borci, naša pradjedovi.

Pravu informaciju bi “Dnevni Avaz” Fahrudina Radončića objavio da u naslovu stavi: “Grmeč gora, privremeno okupirana teritorija”, tada bi bila napisana istina o antifašizmu, a “Glas” bi se očistio od grijeha, Sanski Most dobio novu dimenziju kultnog grada svih nacija i naroda, a ne bi postao Grad duhova, zelenih trotoara (koji nikad nisu bili tu), mahalske džamije sa četiri minareta (nezamislivo) i hramom “Svetog Petra i Pavla” u Ključkoj ulici u kojem je vjernika taman toliko da se potrpaju u autobus iz kultnog filma akademika Dušana Kovačevića i scenariste i reditelja Slobdana Šijana iz 1980. godine: “Ko to tamo peva”. Dakle, godinu dana prije nego što je počelo stradanje porodice Bilbija čestitog patriote Vida i čovjeka kojem je neko naturio jugoslovenstvo kao obavezu, državnog službenika, na Kosmetu!

Grad Prijedor i Republika Srpska treba da se ponose što imaju takve sinove, ali isto i Skupštinska sala naše otadžbine u Banjaluci u nekadašnjem Domu JNA koja je, uz pomoć potpredsjednika Nenada Stevandića, doživjela da se oplemeni patriotizmom.

Do tada je plakala ko je sve u njoj sjedio – čast izuzecima!

Igor Bilbija je samo jedan od nas, ponosni patriota, zajedno sa bratom Bojanom Stojkovićem iz Niša, i Srbima iz svih krajeva gdje smo nekada tamo bili i gdje ćemo, ako Bog da, ponovo biti!

Banjaluka, uoči Srpske nove godine Ljeta Gospodnjeg 2017.

P.S. Bilo bi lijepo kada bi “Dnevni Avaz” napisao kakva je zaista razlika između Ćele i Bilbije, novinarska ekskluziva!

“prijedor 24h.com”