Završena je još jedna sezona Premijer lige BiH. Ni bolja, ni gora od onih ranijih, ali ipak specifična po mnogo čemu.

Sarajevo je šampion. „Čudo“ je moralo da se desi, pa da prvi ne prođu kroz cilj. Malezijac malo poslije meča sa Slobodom reče da je uložio četiri miliona evra, i opet su na „guzovaču“ bili prvi. Osam miliona maraka, gotovo kao budžet svih ostalih premijerligaša.

Nažalost, najmanje su vodili računa o igri, koja je bila nikakva za ono što misle o sebi. Pozatvarali su sve, ali bukvalno sve, od portira u Travniku, do sobarica u Gradačcu, a nije im nedostajalo jarana ni u Sarajevu, a bogami i Republici Srpskoj. Kupovali su i one utakmice koje na oko nemaju vezu sa njima, odlučivali su o mečevima koji direktno znače opstanak, Evropu, sredinu tabele. Nisi mogao prdnuti, a da te „bordo“ mašinerija ne poklopi.

Nažalost, u toj euforiji, kakva se rijetko viđa i u Madridu, ili Mančesteru, umiješalo se i nekoliko naših igrača, ili slobodnih strijelaca.

Prvi u redu bili su arbitri Dragan Skakić i Ognjen Valjić, kojima još samo u ličnoj karti mjesto prebivališta piše Gradiška, odnosno Banjaluka.

Išli su do te mjere da su čak tražili da i mečeve sude u „bordo“ dresovima, ali Malezijac im je poručio: „nemojte gospodo, unijećete zabunu među moje igrače”. Čovjek za vezu bio je Dragan Banjac, iako natčinjen Salemu Proliću, uvijek mu je bio s guza dostupan. Sarajevski vazelin mnogo bolje podmazuje, a mnogo manje boli kad si prodana duša sa punim novčanikom. Nevjerujete, pitajte pomenute gdje će na more ovog ljeta,…

Ono što je odudaralo od šablona jeste neuspjeh Širokog Brijega, koji prvi put u istoriji nije izborio nastup na međunarodnoj sceni. Zvuči prosto nevjerovatno, ali volio bi da sam ptica zlosutnica, i da najavim početak kraja fašističkog kluba iz Lištice. Da, fašističkog, jer u njihovim redovima nikada nisu zaigrali srbin ili bošnjak, previše sumorno da bi bilo slučajno.  Kada ih pitate zašto je to tako, oni će se kunuti u „gospu iz Međugorja“ da je to onako, ali svi mi znamo da je to ovako,….I kada su bili satjerani u „ćoše“, uvijek su na foru u rukavicama i na „finjaka“ kao nekla gospoda iz zapadne Evrope prodavali maglu drugima, a gledali sebe i svoje interese. Neka „Pecara“ već sledeće sezone ode u istoriju, odnosno da budu ispod crte prvih 10, biće nam svima bolje,…

Što se tiče srpskih klubova, sve očekivano. Ako bi bili pesimisti, rekli bi da smo očekivali uz Mladost još jedan klub u Prvoj Ligi RS, a optimista bi zatražio da Borac dobije licencu za Evropu, i da na ostala četiri stadiona sveukupno bude 1.000 gledalaca. Eto toliko smo jaki, kao i „Bundesligaški“ derbi u „Rosuljama“, koji bi mogao biti putokaz mnogima šta ne valja u njihovim sredinama.

FSRS ? To je ispričana priča. Sad se bave Komet sistemom, a sve ostalo nam je potaman. Šta njih briga što je jedan mlad život za dlaku mogao nestati u Aleksandrovcu, ili što Šamac se vraća u Prvu ligu, a nema gdje igrati. Oni su nadležni samo za dnevnice i kako odgovoriti na neko saopštenje, kao što je bilo Leotarovo. Mehmedalije nam kroje sudbinu, sastavljaju reprezentacije, a u onoj gdje su se toliko borili da postave selektora (U-21), srba ima koliko i prsta na jednoj ruci. Njima više i ne treba, toliko od matematike i znaju.

Mile i Petko, dvije fudbalske budale za svoj groš, reče jedan visoko pozicionirani funkcioner u FSRS.

Budala nikada više, a groša nikada manje, nažalost,….