RUŽICA SOKIĆ – GLUMICA DO POSLJEDNJEG DANA

Na današnji dan, 19. decembra 2013. godine preminula je glumica Ružica Sokić u 79. godini.

Iako je bila jedna od najvećih glumačkih diva, teško djetinjstvo zauvijek je obilježilo život Ružice Sokić, zbog čega je uvijek bila žrtva nesigurnosti, a zbog odanosti glumi odrekla se materinstva, svjesna da je to put kojim se rjeđe ide.

Samo pet dana nakon što je napunila 79 godina, 19. decembra, oko 10,30 časova na odjeljenju neurohirurgije Kliničkog centra Srbije, srce velike jugoslovenske glumice Ružice Sokić prestalo je da kuca poslije duge i teške bolesti. Pozorišna i filmska umjetnica navodno se duže vrijeme nosila s Alchajmerovom bolešću, a vijest o iznenadnom odlasku rastužila je njene brojne kolege, baš kao i publiku širom regiona, za koju je godinama uvijek bila nesalomiva glumica.

Rođena je 14. decembra 1934. godine u Bregalničkoj ulici broj 244 u Beogradu, od majke Vukosave i oca Petra Sokića, uglednog trgovca i suvlasnika lista “Pravda”, ali i velikog boema koji je lumpovao po kafanama sa čuvenom pevačicom Vukom Šeherović. Sama familija Sokić bila je porijeklom iz sela Kušića kod Ivanjice, a brojala je sedmoro braće i dvije sestre. Djed Milovan bio je narodni poslanik, a nakon što je umro relativno mlad, baka Jela ostala je sama sa mnogo djece koja su došla da se školuju u Beogradu. Najstariji od braće bio je otac poznate slikarke Cuce Sokić, a jedan od stričeva otišao je u Ameriku i u Pitsburgu osnovao srpski časopis “Srbobran” u kome je bio urednik do penzionisanja. Ipak, zbog njegovog antikomunističkog opredjeljenja, ispaštala su braća u Jugoslaviji. Nakon okupacije zemlje od strane Njemačke, Cucin otac završio je u kućnom pritvoru i ubrzo je umro, a nacisti su ušli u prostorije “Pravde” u Vlajkovićevoj broj 8 i odnijeli sve od pokretnih mašina.

Ružičin otac zatekao se tada u Splitu, a iako su ga Italijani pred oslobođenje osudili na smrt zbog verbalnog delikta, on je zahvaljujući pomoći prijatelja i majke poznate balerine Tanje Farčić preživio i poslije tri godine došao Beograd. Glumica se kasnije prisjećala kako je te teške, ratne godine provela sama sa majkom u hladnoj kući svakodnevno gladujući i govorila da se otac vratio maltene bos i modar. Ali i to nije bio kraj agonije, jer su mu poslije oslobođenja oduzeta sva građanska prava, zbog čega su kao reakcionarska porodica sljedećih dvadeset godina dijelili svoj trosoban stan sa raznim sustanarima.

– Otac je volio život, kafane, bio je boem. Držao je kasu u “Pravdi” i volio je da časti radnike, a kada je umro, jedan od tih ljudi održao je govor i rekao za njega da je bio sirotinjska majka. To je tačno, bio je veoma duševan čovjek i baš je stradao. Kada je došlo oslobođenje bilo je stvarno strašno, tako da mi je taj period djetinjstva bio tragičan. Tata ništa nije radio, nije mogao da se zaposli. U trosoban stan ubacili su nam porodicu nekog frizera jer je to bila ruska formula stanovanja – ispričala je Ružica u jednom intervjuu.

– Ti ljudi iz sela Rušnja maltretirali su nas, naročito mog oca koji je zbog verbalnog delikta bio prokažen i zatvaran. Čak su i mene saslušavali, ali nisam dozvolila da mržnja nikne u mom biću. Nikoga ne mrzim, pa ni te ljude koji su mi uništili život – istakla je glumica.

Još kao djevojčica učestvovala je u Dječjoj dramskoj grupi Radio-Beograda, a na pozorišnoj sceni debitovala je u predstavi Robinzon Kruso tokom Drugog svetskog rata u beogradskom Manježu, zahvaljujući svojoj tetki koja je bila dobra prijateljica tadašnje poznate beogradska glumice Blaženke Katalinić. Bio je to trenutak kada je definitivno zavoljela magiju pozorišnih dasaka i pozornice.

– Interesantno je da su sva tatina braća, pa i moj otac, bili prilično strogi i konzervativni. Recimo, jedna od mojih sestara od strica Nona, bila je veoma talentovana za muziku, divno je svirala klavir, ali otac joj nije dozvolio da se time bavi. Tjerao je da se uda, a ona ga je poslušala pa se poslije razvela. I moj otac Petar bio je protiv da se ja bavim glumom – ispričala je umjetnica koja se s smjehom sjećala očevog amaneta: Nikad novinar! Prve četiri strane ne čitaj, samo sport, kulturu i čitulje! Posle završene Šeste gimnazije studirala je francuski jezik, a pošto joj je to bilo dosadno, prebacila se na jugoslovensku književnost zahvaljujući teči Vukiću Mićoviću koji je tada bio rektor Beogradskog univerziteta.

– Tu mi je bilo prijatno, srela sam Radu Đuričin i Miću Orlovića. Mića i ja smo odustali od pohađanja tog fakulteta, a Rada je istrajala. Pala sam pri prvom pokušaju upisa na pozorišnu Akademiju i to je za mene bio smak sveta jer sam osjetila da je to moj pravi izbor. Mom karakteru i mojoj sudbini odgovaralo je da budem glumica – ispričala je Ružica koja je ipak 1958. godine diplomirala glumu na Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu. Neko vrijeme bila je članica Savremenog pozorišta, a 1962. prešla je u Atelje 212 na poziv Bojana Stupice.

– Prvi ansambl i ta naša generacija u kojoj su bili: Zoran Radmilović, Vlada Popović, Branko Pleša, Mira Trailović i mnogi drugi, bio je pravi preporod za pozorište. Svi smo bili istih godina, a ja sam prva opsovala na sceni i to: Jebeš mi mater. I, naravno, svi su se za to uhvatili. Počeli su da psuju i ta psovka daleko je otišla, a Radmilović ju je odveo do poetike. Inače, glumci nikada nisu bili korektni prema nama glumicama, a mi smo se međusobno više poštovale. Govorili su nam da smo nužno zlo i kako su oni glavni. Borila sam se koliko sam mogla, naročito sa Borom Todorovićem. Sjećam se da je uvijek čekao šta ću reći i smišljao kako da me pređe. To sada izgleda slatko i šarmantno, ali ja sam se mnogo sikirala. Naročito je bio isključiv Bata Stojković. On je bio otrov za nas glumice. Jednom me je toliko iznervirao da sam ga udarila. Naravno, sve su to bili moji drugovi iz jednog neponovljivog vremena kada sam bila mlada, uspješna i mnogo srećnija nego što sam sada – isticala je ova vrsna umetnica čiji su veliki sukobi i saradnje sa čuvenom upravnicom Ateljea 212 Mirom Trailović ušli u legendu.

– Ona je započela karijeru kao spiker na radiju. Režirala je u studiju 10 dramu Naslednica, a ja sam imala da kažem samo jednu jedinu rečenicu: Haljina za gospođicu Slouper. I tako me je zapazila. Mira Trailović je bila vrlo osobena ličnost. Nekada majka, nekada maćeha, ali nije bila zlopamtilo. Mogli ste da joj kažete najgoru stvar, ona je prelazila preko toga. Znala je da cijeni kvalitetne i talentovane ljude. S druge strane, dešavala su se i nezgodne stvari. Kada je htjela da me zamijeni u predstavi Virdžinija Vulf, umro mi je otac i baš sam bila ojađena, nisam imala ni 45 kilograma. I u nekom raspravljanju s njom ona me baš dobro gurne, a ja njoj uzvratim i ona nesrećno poleti. Mogla je da izgine niz stepenice. Ali, nije mi kasnije zamjerila zbog toga, a predstava je doživjela veliki uspjeh. Sjećam se i kad smo spremali moderan komad Demoni o dva bračna para, Mira je insistirala da se skinem gola. Natjerala me je da se kao tuširam iza nekog paravana, da se vidi silueta. I ja šta ću jadna, pristanem. U jednom momentu okrenem se i vidim električara kako stoji iza mene i viri. I onda, od silnog stresa što je vršila takav pritisak na mene, odem u bolnicu. Tu smo se veoma svađale, pa je ona odustala od te scene gdje se skidam – sjećala se Sokićeva u čijem je srcu posebno mjesto imala koleginica Olivera Marković, s kojom je bila bliska sve do njene smrti.

– To je jedna od najdivnijih osoba koju sam srela u životu. Vjerujem da sam zahvaljujući njoj i postala glumica jer sam je gledala od prvih predstava kada je došla iz Akademskog u Beogradsko dramsko pozorište. Njoj su bili dati svi božji darovi, jer je divno pjevala i glumila na sceni, a isto tako bila je i divan čovjek. Družila sam se s njom privatno i veoma teško mi je pao njen odlazak. Ona mi je bila kao rod. Uvijek skromna i mila, nikad pakosna, bila je prožeta ljubavlju i pozitivnim osjećanjima prema čovjeku. Nijednog trenutka nije se ponašala kao glumačka diva. Olivera me je naprosto blagoslovila… Sjećam se da je jednom čak nagovarala i svog sina Gorana da kod njega nešto igram. Toliko je željela da mi pomogne da je cinkarila i rođenog sina. Bila je čudo od žene. Nažalost, dugo je bolovala i to je bilo zaista strašno, a sudbina je tako tužno sredila da ode s ovog sveta – sjetno je pričala Ružica 2012. godine.

Za prvu filmsku ulogu Gorki dio rijeke nagrađena je Srebrnom arenom na festivalu u Puli, a popularnost joj je donela TV drama Devojka sa tri oca u kojoj je igrala kućnu pomoćnicu. Ovu ulogu posvetila je ocu koji je preminuo 1969. godine. Najveće uspjehe ostvarila je rolom pevačice u filmu Kad budem mrtav i beo Živojina Pavlovića iz 1967. i uličarke u ostvarenju Žuta Vladimira Tadeja za koju je 1973. u Puli nagrađena Zlatnom arenom.

– Napravila sam simpatičnu i kvalitetnu ulogu u tom Pavlovićevom filmu, mada sam i tu imala problema sa scenom skidanja. Sva sreća da je to bilo na kraju jer ja sam odbila da se potpuno skinem. Možda bi mi Žika oduzeo tu ulogu da na početku snimanja nisam na to pristala, ali pošto smo većinu scena snimili, on nije imao kud. Onda smo našli solomonsko rješenje – da budem obnažena samo u gornjem dijelu.

Iako je ostvarila veliki broj upečatljivih rola u pozorištu, naročito u komadima Aleksandra Popovića, kao i na televiziji i filmu, uvijek je isticala da njen put nije bio lak. Nedostatak samopouzdanja razdirao je njeno krhko biće.

– Stalno sam strepila da li ću moći da savladam zadatke koji su mi dati i hoće li me neki reditelj ponovo angažovati, što je ostavilo posljedice. Moja nesigurnost bila je ogromna. A oni koji su imali svoje uticajne muževe i fanove, ponašali su se drugačije. Bili su sigurni da će, čak i ako upropaste predstavu, ipak dobiti sljedeću ulogu. Ali, za nas koji nismo imali nikakvu podršku, to je bilo pitanje života i smrti. Stalno je bilo moram, a u umjetnosti nema moranja jer je ona Božji dar. Važne su i okolnosti jer sam se ja, izgleda, sudbinski našla u tom vremenu, postala glumica crnog talasa i zapamćena sam po likovima tih žena sa dna, što sam teško preboljela. Stidjela sam se što se pokazujem u tako nepovoljnom svjetlu, ali eto, to je negde obilježilo moju ličnost. Jer, kada bi me ljudi vidjeli privatno, govorili su: Jao, pa vi niste tako ružni i prosti! Nije mi bilo lako da igram te uloge. Sjećam se da sam kupila te cake po željezničkim stanicama, čak i na Pigalu u Parizu kada sam skinula jednu uličarku i plasirala ono što je ona govorila u komadu Ljubomira Simovića Čudo u Šarganu. Mira Trailović nije mi dozvolila da stavim ćelavu periku zbog uloge, što sam silno želela, ali čim je poslije premijere prestala da me kontroliše, ja sam je stavila. Tvrdoglavost me je mnogo koštala u životu, ali moja priroda je takva i uvijek govorim istinu.

Zbog te osobine nije prezala da se zamjeri i najmoćnijima u filmskoj industriji, naročito kada su joj oduzeli ulogu u najskupljem jugoslovenskom ratnom filmu Sutjeska, u kome je trebala da igra pored Ričarda Bartona.

– Kada su me izbacili zbog toga što sam bila toliko ružna, počela sam da ih pljujem po novinama jer sam bila nemoćna i nisam imala nikakav autoritet. A Tito je pratio sva dešavanja oko filma i verovatno je to negde pročitao. Sljedeće godine kada sam dobila Zlatnu arenu u Puli za film Žuta, on je svima čestitao na završnoj svečanosti, a kod mene se zadržao, uzeo me za ruke, pogledao u oči i rekao: Sokićka, mnogo si opasna! – prisjećala se glumica s osmjehom.

Mada su je mnogi doživljavali kao vanvremensku ljepoticu, ona sebe nikada nije vidjela na taj način.

– Nikada se nisam osjećala kao zavodnica i fatalna žena niti sam bila svjesna svog izgleda, čak mi je i mama često govorila: Zašto si tako snishodljiva? Ali, u meni je jednostavno bio neki strah jer sam se veoma teško probijala u karijeri, pošto nisam bila dio nijednog klana.

Proživela je mnogo toga igrajući razne uloge i dajući se do posljednjeg atoma snage, ali van scene i filmskog kadra Ružica je vodila miran život sa suprugom Miroslavom Lukićem, ekonomistom, koji je kao mladić statirao u pozorištu. Nisu imali djece jer se ona svjesno odrekla materinstva.

– Ja sam iskrena i znam da to neki ljudi neće pozdraviti, ali nisam željela decu. Možda bi se to moglo objasniti na naučnoj bazi, ali htjela sam da budem slobodna, jer sam odrasla u veoma teškim uslovima. Mom mužu vjerovatno nije lako jer sam stalno okupirana nekim predstavama ili čitanjem tekstova, a on ponekad želi samo da otputujemo negdje. I kondiciju održavam zahvaljujući njemu. Napravio je ležaljku na kojoj može da se vježba, pa ja tu s teškom mukom mlatim rukama i nogama, ali imam i neku spravu super gym koju sam kupila njemu za rođendan. I to mi nije teško, vježbam svakodnevno kako bih bar pokrenula mišiće. Mira Stupica stalno mi govori: E, da me neko ubije ne bih vežbala! To jeste najteže, naročito kod kuće, jer je potrebna velika samodisciplina. A ja sam samu sebe iznenadila i ponosna sam na to. Miroslav mi je sve ove godine bio najveća podrška i on se više od mene obradovao kada sam dobila nagradu Dobričin prsten – isticala je glumica koja je od malih nogu gajila ljubav prema životinjama koje su oplemenile njen život.

– Uvek sam imala kućne ljubimce. Kada smo pred oslobođenje Beograda bježali u Kaluđericu kod moje tetke Vide, ona mi je kupila malo jagnje. Ljepši poklon nisam mogla da dobijem. Poslije je ono raslo u centru Beograda, držala sam ga na terasi i podrumu našeg stana. Ovca se zvala Seka i ona je bila jedino biće u mom životu s kojim sam se družila i neizmjerno sam je voljela. Toliko smo se voljele da je ona za mnom išla po gradu poput kučeta. Kada je umrla, završilo se i moje detinjstvo. Plakala sam za njom narednih deset godina i onda mi je jedan neuropsihijatar rekao: Vi ste ta ovca. To je arhetipski simbol žrtve. Imala sam i kanarinca koji mi je spavao na ramenu, pošto mi roditelji nisu dali da držim kuče u stanu od straha da ne dobijem ehinokokus, odnosno pseću pantljičaru. Ali, kada sam napunila osamnaest godina, moj rođak koji je imao farmu pasa, poslao mi je malog koker španijela i to je bila moja prva ljubav. Poslije sam imala četiri kokera, svi su doživjeli duboku starost i umrli prirodnom smrću. To je za mene bila najakutnija bol, ali sve se brzo zaliječi kada uzmete novo kuče. Psi su spasli moju dušu i život jer životinja vas oplemenjuje ljubavlju i ne umije da laže – rekla nam je glumica, ističući da je rad ono što je pokreće i u osmoj deceniji.

– Uvijek sebi dajem mnogo zadataka, a od kada znam za sebe, mrzim praznike i nedjelje, pošto tada nemam šta da radim. Ja sam jednostrana, samo sam usmjerena na glumu i knjigu. Nikada nisam imala nikakav hobi, ali u jednom periodu bukvalno sam ludjela za skijanjem. U četrdesetoj godini prvi put sam stala na skije i naredne dvije decenije letjela sam po svim belosvjetskim planinama, što je za mene bilo fantastično iskustvo. Isto tako, u četrdesetoj godini prvi put sam sjela na konja. Onda mi se desilo da sam slomila kuk na skijanju u Austriji i naredna tri i po meseca ništa nisam radila. Uz pomoć mog fizioterapeuta Milančeta koji me je rehabilitovao, uspjela sam da se vratim na scenu. To je bilo čudo – prisjećala se glumica kroz smeh ističući da je to što je bila prikovana za krevet natjeralo da napiše knjigu Strast za letenjem koja je objavljena 2010. Na prolaznost godina i ljepote, i to što je mnogo toga žrtvovala zbog strasti prema glumi, odmahivala je rukom uz prepoznatljiv osmeh.

– Nisam sebe gledala na takav način. To je možda neozbiljno, ali ja sam infantilna. Nemam osjećaj godina i statusa jer samo jurim ljudskost. Bilo kakav uspjeh meri se veličinom žrtvovanja. Ako je mala žrtva, mali je i uspjeh i obrnuto. Dobro je što sam iskristalisala nešto što je veoma bitno, a to je da je važnije davati nego uzimati. Ko otkrije lepotu davanja, taj je spasao svoj život jer mislim da je to neuporedivo ljepše nego uzimanje. Ja sam to na svu sreću naučila i uvek se radujem kad nekome nešto mogu da dam, pa makar to bila i lijepa riječ.

Ružica Sokić sahranjena je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu u prisustvu brojnih kolega, koje su kroz suze ispratili jednu od najvećih glumačkih diva s ovih prostora.