Rade Radinković, ugledni banjalučanin, danas penzioner, nekada priznati sportski radnik, privrednik, ali i oficir u otadžbinskom ratu već više od 20 godina bije bitke, ali bez oružja, za prava svojih saboraca. Većinom to su neravnopravne bitke, rekli bi sa vjetrenjačama, ali poštenog čovjeka svaka nepravda tišti, a pogotovo ona koja se tiče boraca, koji su nam i donijeli sve ovo u čemu uživamo danas.

– Narodni poslanik Zorka Andrić je na poslednjoj Skupštini postavila  pitanje “šta je sa 40.000 boraca kojima su oduzeta boračka prava”. Odgovora nema, pa sam se tako i javio vašem cijenjenom portalu. Istini nikada nije kasno da dopre do onih koji danas odlučuju – započinje priču Rade Radinković.

 – Nažalost, pripadam upravo toj skupini časnih boraca kojima su „smišljenim planom“ umanjena, a najčešće oduzeta boračka prava, „popularnim prevođenjem“, kako bi bahatoj vladi i neprikosnovenim vladarima spasili budžet te 2007. godine. Nosilac te aktivnosti bio je Petar Đokić, tadašnji Ministar rada i boračko invalidskih pitanja. Što je najtragičnije za borce, savjetnik u Ministarstvu je bio, a nažalost i danas je general Milan Torbica, koji je svojim savjetima „likvidirao“ 40.000 boraca, što nije pošlo za rukom mnogim neprijateljskim generalima. Treći učesnik je legendarni Pantelija Ćurguz, koji je preko predsjednika mjesnih boračkih organizacija, koje je sam postavljao, bukvalno sprovodio u djelo „famoznu reviziju boračkih prava“, tako da su oduzimli pravo pravim borcima, kako bi ostali ratni profiteri, donatori i dezerteri, koji i danas koriste ta prava – priča Radinković.

Niti dolaskom novog Ministra Savanovića, koji se predstavlja da je borac, ništa se nije promjenilo, jer taj resor i dalje vodi njegov partijski šef Đokić.

– Mi oštećeni borci očekivali smo dolaskom novog predsjednika, časnog i čestitog generala Milomira Savčića i ostalog rukovodstva Boračke organizacije, da će pored ostalih gorućih pitanja za boračku kategoriju, učiniti nešto i za naša pitanja. Nažalost, do danas nismo vidjeli pomaka, iako je predsjednik Savčić obećao da će prvenstveno učiniti sve da dijalogom rješi boračka pitanja, ako ne uspije spreman je stati na čelo svojih boraca, kao što je radio u ratu. Moje otvoreno pitanje uvaženom generalu i saborcu je, da li je on svjestan da sa ovom Vladom i ljudima iz Ministarstva više ne vrijedi pregovarati, pošto ništa nisu poduzeli na poboljšanju boračkog statusa, koji je sledeći korak – pita se Radinković.

On navodi i svoj primjer, kako mu je sistematski ukradeno ono za šta se časno kao oficir borio.

– Od personalne službe Prvog krajiškog korpusa i Ministarstva odbrane RS dobio sam pismeno uvjerenje da sam bio angažovan u zoni borbenih dejstava 50 mjeseci i devet dana. Dobio sam rješenje koje me tada, te 2002. godine svrstalo u borce prve kategorije. Osam godina kasnije pozvan sam na reviziju stečenog prava. Na osnovu mišljenja Borčake organizacije Grada Banjaluka, preveden sam u borca šeste kategorije! Na sve to, bio sam i ranjen na Kupresu 1992. godine, pa sam i po tom osnovu kategorisan u šestu kategoriju. Boli me što su kategorizaciju vršili oni koji rat gledali iz Beograda, ili neke druge metropole, a nas prve borce skinuli sa kazana države za koji smo krvarili. Vrijeme je za promjene, jer ako su borci dignu, biće svega – poručio je Rade Radinković, jedan od 40.000 ogorčenih boraca Vojske RS.

Sila je to velika, najbolje pitati brigade, divizije  i bojne koje su bile sa druge strane, jer ako se oni ponovo aktiviraju, moglo bi biti svašta,…