Srpski narod, nažalost, nije imao priliku da nauči neophodno o čovjeku koji je na neki način dao poseban pečat istoriji i literarnoj baštini. Srbi ne znaju gotovo ništa o hrabrom, ponositom i velikom vitezu čiji su život obilježili najslavniji, ali i najteži dani srednjevjekovne Srbije. Ovo je drugačija priča o Marku Kraljeviću, čovjeku koji je dobro znao kako je to biti na vrhu, ali je nažalost saznao i kako je to biti na dnu.

“Marko Kraljević – čovek koji je postao legenda” – na policama srpskih knjižara “ušuškao” se prvi roman Marka Aleksića, svestranog istraživača koji je diplomirao i magistrirao srednjovjekovnu arheologiju. Ovo je jedan od prvih romana na našim prostorima koji nam donosi istorijsku i naučnu istinu “upakovanu” u modernu, “urbanu”, živopisnu riječ, pitku i razumljivu svima. Autor je pokušao da izbjegne suvoparne podatke, potrudivši se da istorijskim činjenicama da novi i svjež “dah”, istovremeno ne rušeći načela istine i tačnosti. I u tome je uspio – plod njegovog rada, truda i istinske strasti ka srednjevjekovnoj istoriji je knjiga koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim, ruši tabue, “raskopčava mito”, i donosi pravu i jedinu istinu o jednom od najvećih junaka srpske istorije – Marku Kraljeviću. A, ako ste mislili da je on samo plod mašte srpskih epskih pjesnika ili mizerna istorijska figura – varate se! Vrijeme je da zagrebete ispod površine i saznate istinu.

Prvi put u našoj istoriji ova knjiga pokušava da odgovori na nedoumice ko je Marko Kraljević zapravo bio. On je nadaleko poznat kao fascinantna literarna ličnost, nema ko ne zna spjevove o njemu, znamo da “ore drumove”, “pola pije, pola Šarcu daje”, ali o stvarnom Marku Kraljeviću, kao istorijskoj ličnosti, malo ko zna da kaže nešto. On je nacionalni heroj Srba, ali ne samo Srba, već svih južnih Slovena, istu “titulu” ima i u Bugarskoj i u Hrvatskoj, pjesme o njemu zabilježen su i u Sloveniji, a čak ni Albanci ne zaostaju u spjevovima o njemu – započinje da rasvjetljava, možda i “najzapostavljeniju” temu naše istorije, priznati arheolog Marko Aleksić.

Aleksić, “dječački” zaljubljen u istoriju, čovjek koji je godine i godine proveo posvećen izučavanju srednjeg vijeka na našim prostorima, ističe da je čak i sam ostao zapanjen informacijama koje je saznao dok je radio na ovoj gotovo “revolucionarnoj” knjizi.

Biografija Marka Kraljevića donosi ne samo krajnje zanimljive podatke, već krije i one koji su do sada bili nepoznati širokoj javnosti, i predstavlja primjer kako istoriju prezentovati na način dopadljiv i prihvatljiv svima. Ali, kada se spoje, ljubav, zalaganje i tema koja je od nemjerljivog značaja za istoriju i očuvanje dostojanstva srpskog naroda – dobar rezultat ne može da izostane.

Epska snaga Marka Kraljevića jeste dominanta, ali on je bio stvarna istorijska ličnost, i to veoma značajna figura svog vremena. On je bio čovjek ratnik, čovjek vitez, čovjek vezan za svoju porodicu i narod – što je i obilježilo njegov život. Marko Kraljević je zaista bio veliki vladar i plemić, kao i njegov otac i stric, koji su upornošću uspjeli da se izbore da njihova porodica postane vodeća u zemlji. Marku je kao najstarijem sinu Vukašina Mrnjavčevića bilo suđeno da postane vladar Srbije, pa je proglašen za princa, tačnije mladog kralja. Baš zato što mu je i otac bio kralj, on je poneo prezime Kraljević, kao i njegova braća Dmitar i Andrejaš. Kada je Vukašin poginuo u Maričkoj bici, Marko je automatski postao kralj čitave države -pojašnjava naš sagovornik.

Jedno od najvažnijih i “najosjetljvijih” pitanja koje se nameće jeste kako smo kao narod uspjeli da “zakopamo” u zaborav Marka Kraljevića kao stvarnu istorijsku ličnost, čovjeka koji je vladao Srbijom i na kraju dao svoj život za nju.

To je kardinalna greška naših istorijskih istraživača i naučnika, i ne može da se objasni na neki racionalan i uobičajen način. Naša narodna tradicija je veoma sugestivna i jaka, naša epika je “najjača” u svijetu, odmah nakon Homera, a prvi ovdašnji istoričari bili su toliko impresionirani tom epikom da su joj u potpunosti vjerovali. Vrijeme je pokazalo da se epske pjesme ne mogu koristiti kao relevantan istorijski izvor, pa su buduće generacije istoričara otišle u drugu krajnost – oni su olako nipodaštavali narodna predanja, a upravo je Marko Kraljević završio kao žrtva, jer je bio simobol takvog predanja. Naučnici su u strahu da ih ne etiketiraju kao “nenaučnike” polemisali sa njegovim životom do te mjere, da su mu prepisali negativne stereotipe – naglašava Aleksić, pokušavajući da sruši tabue:

Jedan od najčešćih stereotipa dok pokušavamo da “razbijemo” epsku sliku Marka Kraljevića jeste činjenica da je on bio turski vazal, čime dokazujemo da smo navodno objektivni i kritični prema svojoj tradiciji. Ali, to je zapravo velika greška, istina je da je on najveći dio svoje vladavine i života posvetio borbi protiv Turaka. Velika je nepravda da takvog čovjeka danas njegov narod proglasi za turskog udvoricu. On jeste bio turski vazal, ali tek u drugom dijelu svoje vladavine, i to u trenutku kada su oko njega već svi bili vazali, te onda kada je to bila jedina moguća i najbolja odluka za njegov narod. On je to uradio razumno, svjesno žrtvujući svoj položaj. Drugi negativni stereotip koji mu se “prišiva” jeste da je za razliku od njegovog grandioznog epskog lika on istorijski bio zapravo minorna ličnost. Zapravo, on je 35 godina proveo u vrhu države, što je nevjerovatno veliki period, i ubraja se u ličnosti koje su ključno uticale na sudbinu naroda. Kao samostalni vladar je proveo dugih 25 godina, i sam sebe smatrao je vladarem svih Srba i tako se predstavljao. Jedno kratko vreme su ga i drugi smatrali tako, ali to ne umanjuje značaj da je on bio jedna veoma važna figura svog vremena.

Knjiga “Marko Kraljević – čovjek koji je postao legenda” rasvjetljava ne samo život srpskog vladara i junaka, već i život njegove porodice, predaka i onih koji su ostali poslije njega. Takođe, knjiga se pozabavila i odgovorima na pitanje o tome kakav je bio način života u srednjevjekovnoj Srbiji, ali i Evropi uopšte. Ipak, nesumnjivo će čitalačku publiku najprije zaintrigirati ljubavni život čuvenog heroja! Da, i on je volio, i zbog ljubavi patio. I, mada je nauka vjerovala drugačije, Marko Kraljević ostavio je potomke iza sebe.

To je veoma polemično pitanje; narodno predanje i nauka slažu se u tome da nije imao potomke. Sjećamo se i riječi njegovog oca iz pjesama kada ga proklinje – “Ne imao ni groba, ni roda, ni poroda…”. Međutim, ova knjiga je ozbiljno razmotrila to pitanje i ispostavilo se da je Marko Kraljević imao potomke najvjerovatnije, što dokazuje biografija najvažnije žene u njegovom životu – Jelene. On je imao buran privatni život, čak i narodno predanje se time pozabavilo, što je potpuno nesvojstveno konzervativnoj atmosferi u našoj epici. Danas istorijski znamo da je imao najmanje tri braka, a ono što je fenomenalno je da su dva bila sa istom ženom (pomenutom Jelenom), što svjedoči o njihovom složenom odnosu – priča naš sagovornik, donoseći još zanimljvih informacija o Markovoj intimi:

Njegova žena Jelena bila je oficirsko dijete, ćerka čuvenog generala cara Dušana – Vojvode Preljuba, a pogrešno se vjerovalo da je kćerka Radoslava Hlapena. On je zapravo bio njen očuh i ratni drug njenog slavnog oca Ćesara od Preljuba. Jelenina majka se nakon pogibije vojvode Preljuba, preudala za Hlapena, koji je usvojio njenu djecu iz prvog braka i korektno se odnosio prema njima do kraja života, šta više pomagao im je u teškim životnim situacijama. Jelena i Marko su najvjerovatnije imali djecu, a u knjizi je opisana i dramatična scena i ljubavna svađa koja se odigrala u gradu Kastoriji. Knjiga donosi priču o situaciji kada je Jelena otišla za drugog čovjeka – Balšu Balšića, te kako je Marko došao da se bori za nju. Ova “epizoda” desila se jer se Jelena borila za svoje dijete, pošto su po srednjevjekovnim pravilima djeca ostajala kod oca. Tada joj je Radolsav Hlapen pomogao, pa se ponovo udala za Marka. Međutim, kasnije se ponovo razvela, ali tada je ponijela sa sobom najmanje jedno dijete, kćerku Irenu. Ako je to bila ona, Irena je dobila ime po svojoj baki, a Jeleninoj majci. Kasnije se udala za jednog italijanskog viteza, i pripadala je vlasteli koja je živjela na današnjem jugu Grčke. Druga poznata žena Marka Kraljevića bila je Teodora Šupić iz Dalmacije, međutim taj brak je bio veoma kratkotrajan, jer se srpski vladar razveo, kako bi ponovo oženio Jelenu.

Kosovski boj odigrao se nekoliko godina prije smrti Kraljević Marka, a njegova uloga u njemu do dana danas nije rasvjetljena, i ne zna se da li ju je uopšte bilo. Uprkos tome što je Aleksić donio odgovore na sva pitanja o životu srpskog vladara, ovo je moralo da ostane “okrnjeno”.

Informacije o ulozi Marka Kraljevića su veoma oskudne, i nažalost ova knjiga nije mogla ništa da kaže o tome. Da smo morali, mogli smo da kažemo sledeće – on se ne pominje među turskim vazalima koji su se borili protiv Turaka, ali se ne pominje ni među onima koji su ratovali protiv hrišćana.Ono što je indikativno jeste da turska vojska nije prošla preko njegove teritorije, nego preko teritorije Dragaša, njegovih istočnih susjeda, što i nije logično, jer je Markova teritorija bila lakša za proboj do Kosova. To je ono što nauka može da kaže, a ostala je još samo šaljiva narodna izreka “Kasno Marko na Kosovo stiže” – naglašava ovaj arheolog.

Marka Kraljevića smrt je stigla kao šezdesetogodišnjeg čoveka, a poginuo je baš kao što je i živio, boreći se do poslednjeg daha.

Marko Kraljević poginuo je 17. maja 1395. godine u bici na Rovinama, on je u tom trenutku bio turski vazal i znao je da je to zenit njegovog života. Njegova braća su napustila zemlju, otišli su u Mađarsku, jer nisu želeli da budu turski vazali. Marko je tada bio čovjek bez iluzija, znao je da samo još kao dobar vojnik može da posluži svojoj zemlji. Zanimljivo je da se rame uz rame sa njim borio i budući despot Stefan Lazarević, tada tek 18-godišnjak. On je zapamtio i poslednje riječi Marka Kraljevića, a glase ovako otprilike: “Molim Gospoda da pomogne hrišćanima da pobjede u ovom ratu, a ja nek budem prvi koji će poginuti u njemu” – priča predavač u Istraživačkoj stanici Petnica.

Uloga i značaj Marka Kraljevića u srpskoj istoriji decenijama, možda i vijekovima, bila je obavijena velom “neznanja”, zanemarivana je i potcjenjena. Ova knjiga, nadamo se, doprineće rasvetljavanju mita o čovjeku čiji je lik poslužio kao inspiracija najvažnijim i najsnažnijim epskim spjevovima, ali i o čovjeku koji je bio i ostaće metafora junaštva i moći.

Marko Kraljević bio je čovjek koji je u kritičnim trenucima stremio vrhunskim moralnim vrijednostima, bio je neko ko je uvijek imao svijest o sebi i svojoj ulozi i odgovornosti u svijetu. Ako je nekada pomislio i da je njegovo postojanje uzaludno, istorija je pokazala suprotno, desilo se čudo. Njegov život nije mogao materijalno da pomogne Srbima, ali i te kako jeste u duhovnom smislu – on je bio vitez koji je davao samopouzdanje i vjeru ljudima da će doći doba oslobođenja. To se i desilo, 500 godina kasnije, zahvaljujući tome što naš narod nikada nije prestao da vjeruje da će jednom biti ponovo slobodan, a vjeru je sačuvao i kroz pjesme o svom junaku – zaključio je Marko Aleksić, ostaviviši pritom i snažnu poruku o tome koliko su a očuvanje integriteta, ponosa i dostojanstva jednog naroda važni poznavanje istorije i narodnog predanja.

Ako vas “muči” dilema zašto je od svih junaka naše istorije, a bilo ih je mnogo, upravo Marko Kraljević postao glavna “faca” epske poezije, odgovor je možda jednostavniji nego što ste mislili.

Marko Kraljević simbolizuje jedno veliko doba, on je odrastao u doba najveće slave Srbije – u vrijeme Dušanovog carstva, bio je svjedok poleta, optimizma, entuzijazma, emancipacije čitavog jednog društva i nacije, ali je istovremeno u svojim kasnijim godinama bio očevidac propasti svega toga. Dakle, on je u svojoj ličnosti spojio dve veoma važne etape u istoriji našeg naroda – procvat i raspad. Ipak, njegov život uliva nam ohrabrenje jer do poslednjeg trenutka svog života on je vjerovao u vrijednosti koje je upio kao djete i sve nedaće i tragedije nisu mogle da ubiju njegovu vjeru. Njegov lik je simbol jednog blistavog perioda, jer smo mi Sloveni turskim ropstvom izgubili najslavniji dio naše istorije – vrijeme kada smo imali careve, kraljeve, vitezove, dvorske dame, dvorove, proslave… Mi smo bili svjesni da to gubimo, i kroz lik Marka Kraljevića željeli smo to da sačuvamo – akcentuje Aleksić.