Obzirom da sam radeći u sportu i zaradio penziju, ta činjenica mi daje mi zapravo da se uključim u ovu diskusiju, jer zaista tu problematiku poznajem bolje nego ostali banjalučani, koji sebi daju za pravo da o tome govore.

-Prvo slažem se sa gradonačelnikom Igorom Radojčićem (kao student je pisao o sportu), citiram: Dvojica se posvađaju u jednom klubu i osnuju drugi klub iz iste branše, koji poslije mjesec -dva prislone taj klub na finansiranje društvenoj zajednici. Zato ima toliko klubova za finansiranje.

-Ili slučaj: Nas trojica se napijemo u kafani i osnujemo klub pa ga prislonimo gradu da ga finansijski pomogne. Slijede svađe i nezadovoljstvo ako se taj klub odbije.

-Slažem se i sa izjavom vd načelnika Odjeljenja za obrazovanje i sport Draganom Banjcom, da Grad ubuduće mora usmjerivati neke procese u sportu, a ne biti servis nečijih želja, što se danas to i radi. Najveći je tu (po meni) problem  i pitam se -tko su te osobe u gradskoj upravi koje mogu da odlučuju o podjeli novca u sportu, koji sebe nazivaju (neko ih je odredio) Savjetom za sport Grada. To je za mene političko- trgovački savjet koji radi u stilu: ja tebi ti meni! Ovdje danas sve strukture tako rade. To je tako i ne treba biti suviše pametan da se to ne vidi. Oni ipak zaboravljaju da je posljednja riječ gradonačelnika koji i potpisuje i odgovara za finansijske transakcije u Gradu. Ovu raspodjelu je lako rješiti, samo treba imati prije svega znanja, sportske kulture i muda, da se svim tim eventualnim problemima odupre.-

Zoran Talić dobro misli da treba izaći na tržište. Nemamo mi to znanje ni kapaciteta za tržište i privatizaciju. Lako je pričati i ja pitam gospodina Zorana Talića  kak bi to izveo kada se zna da u Banjaluci da su svi klubovi u milionskim dugovima. Pitam se ko će klub u RS da kupi sa milionskim dugovima, a nitko neće da te dugove da oprosti. Sjećamo se naših privatizacija, navest ću vam jedan primjer: jedna politička stranka je sebi uzela dva eksperta da pomognu u  programu razvoja sporta u Banjaluci; jedan od njih je bio osvajač zlatne medalje profesor Milorad Karalić. To je osoba koja nikada nije radila u sportskom klubu, osim što je bio sjajan rukometaš pa i ne zna kakve sve probleme imaju klubovi. Ili profesor Simović, sjajno piše programe za sport, ali koliko ja znam još ni jedan njegov program nije realizovan u sportu osim stvaranja ogromnih milionskih gubitaka u klubu (KK“ Borac“). Papir trpi sve. !?

-Zašto su klubovi u Gradu „katastrofa“. U Savjetu za sport sjede nekompetentni ljudi za sport i jedino što im ostaje da se bave nekom političkom trgovinom, gdje ispašta sport Grada. Ja ih zovem doktori opšte prakse u sportu.

-Na osnovu svog sportskog iskustva u tim stvarima i razgovorima sa svjetskim rukometnim klubovima imam koncept prijedloga o načinu sufinansiranja sporta u Gradu. Međutim ne postoji (iz mog ugla) u gradu kapacitet ljudi koji bi to sproveli, a pogotovo im manjka sportska kultura, a da o opštoj kulturi i ne govorim i manjka sportskih radnika-volontera u klubu. Treba cijeniti ono šta čovjek radi, a ne što obeća. U klubovima u našem Gradu treba manje trošiti, a više raditi i stvarati. Ne zaboravite mi smo zemlja koja je  tek izašla iz rata. Klubovi  u Gradu žive na hrabrosti drugih ljudi!