Orahova je većinsko muslimansko selo koje pripada opštini Gradiška (Bosanska Gradiška) u Republici Srpskoj. Udaljeno je od Gradiške nepunih 30 kilometara. Srez Bosanska Gradiška bio je jedan od najstradalijih srezova Bosanske Krajine, a poslije Bosanske Dubice najstradaliji srez u Potkozarju. U genocidu u Drugom svjetskom ratu je stradalo preko 10.000 Srba.

Na hrvatskoj obali rijeke Save, u blizini Orahova, nalazi se selo Mlaka. Ono je bilo dio kompleksa logora Jasenovac. Ustaše iz Mlake i okoline znale su često prelaziti Savu u svojim krvavim pohodima na srpska sela oko Gradiške. U tome su im pomagali mnogi mještani iz Orahove. Prema jednom svjedočenju: „Devet stotina ustaša je dala Orahova!“

Tačan broj ustaša iz Orahove nismo mogli utvrditi, ali svakako da je on bio veliki. Mnogi svjedoci spominju da su i civili iz Orahove učestvovali u genocidu nad Srbima i pljačkanju srpskih sela. Zato gore navedeno svjedočenje i slična svjedočenja, govore da su skoro svi vojno sposobni muškarci, bez obzira kojoj formaciji NDH pripadali ili pak bili naoružani civili iz Orahove, bili u stroju NDH: „To su bile teške muke , ustaše su vječito ispadale iz Dubice i iz Orahove…“, prisjećao se i Tomo Klincov rođen 1928. u selu Draksenić.

Ipak, u početku rata, ustaše iz Orahove se nisu baš proslavile u borbi sa srpskim partizanima. Krajem decembra 1941. godine Orahovu su oslobodile snage Drugog krajiškog NOP odreda. Muslimanski živalj Orahove primio je srpske partizane na fin način: „Muslimani su izlazili iz kuća i pozdravljali iz početka bojažljivo partizane a ovi su im srdačno ozdravljali…. Muslimani su nudili partizane kolačima i našoj zaštitnici dali bijelu kafu.“

Ipak, dalji tok rata pokazaće da je ova gostoprimljivost Orahove bila iznuđena partizanskim pobjedama a ne iskrenim simpatijama prema otporu srpskih seljaka pod vođstvom KPJ. Sve parola o bratstvu i jedinstvu nisu urodile plodom. Čim se Orahova našla opet u ustaškim rukama, nastavila je da bude uporište ustaških bojovnika.

Tako u martu 1942. u Orahovi partizani organizuju narodni zbor i rad Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Međutim, već 4. juna Orahova je meta prvog partizanskog aviona kojim je upravljao bivši domobranski pilot Franjo Kluz. Kluz izvještava: „Jutros u 7,45 časova izvršio sam let sa bombardovanjem Orahova i ustaških kolona koje su se kretale u pravcu Međeđe.“ Početkom velike ofanzive na ustaničku Kozaru 10. juna 1942. godine, Orahova postaje jedno od uporišta iz i kroz koje se kreću jedinice NDH u napadu na Kozaru.

U januaru 1943, prema izvještaju štaba Pete kozarske brigade, u Orahovi se nalazilo 150 neprijateljskih vojnika. Tada snage Druge i Pete krajiške brigade nadiru ka Orahovi. U brojno stanje neprijatelja u Orahovi sigurno nisu ušli i naoružani civili ili „divlje ustaše“. Naime, na osnovu svjedočenja preživjelih Srba vidimo koliko su stanovnici Orahove bili ustaški raspoloženi.

Kada su u proljeće 1943. partizanske snage opet za neko vrijeme, ovladale terenom Orahove, preko propagandnog aparata širi se ideja bratstva i jedinstva. Partizani su pokrenuli akciju u kojoj su stanovnici Orahove, u prvom redu omladina, išli u srpska sela da stanovništvu koje se tu stacioniralo nakon mnogih ofanziva i zbjegova, pomognu pri oranju njiva. U komunističkim dokumentima se naglašava da se ovaj primjer saradnje „muslimanskog življa sa našim Narodom“ ističe i da se u propagandnim člancima o tome piše: „Primer Muslimana iz Orahove idu orati u Ravljansku opštinu treba iznijeti da bude uzor ostalim Muslimanima kako treba da rade.“

O pravom licu primjera „Muslimana iz Orahove“ tek skoro su progovorili rijetki preživjeli svjedoci. U knjizi „Knjiga sjećanja“ autora Tanje Tuleković, sakupljena su njihova svjedočanstva.

O tim oračima iz Orahove 1943. godine, Slavko Đekanović rođen 1929. u Međeđi kod Bosanske Dubice svjedoči: „Partizani su iz Orahove mobilisali te muslimane i desetak kola da se narodu uzore i posije nešto bašte. Bili su tu 5-6 dana pa su otišli, a trebala je doći druga smjena partizana. Odmah sutradan ujutro su udarile ustaše ispod šume. Vodili su ih ti muslimani koji su bili ovdje i orali. Sve su rekli gdje ko ima…. To jutro zatekli su djecu i žene i poklali ih. Bilo je tu i izbjeglih i domaćih ljudi odavde. To nije ubijano oružjem! To je klato!“

U komunističkim dokumentima koji su slijedili liniju „bratstva i jedinstva“, o oračima iz Orahove pisano je pohvalno: „U dubičkom srezu, muslimansko selo Orahova je dalo dosta plugova za vrijeme sjetve našem stanovništvu koje je opljačkano. Liniju bratstva stanovništvo terena Kozare pravilno je shvatilo.“

Kao da nisu bili dovoljni pokolji nad Srbima 1943. i učešće stanovnika Orahove u njima, i 1944. organizovana je slična „pomoć“ napaćenom srpskom narodu oko sjetve. I ovaj put u komunističkim dokumentima pišu se pohvale oračima iz Orahove: „Kod naroda dubičkog sreza sa velikim zadovoljstvom primljeni su ovi orači muslimani. Muslimansko selo Orahova oraće kroz cijelu sezonu na ravljanskoj opštini sa 25 plugova što znači da će uzorati oko 3000 duluma zemlje.“

Druga strana priče o oračima iz Orahove čekala je skoro 80 godina da bude ispričana. Ranku Toromanu rođenom u Donjoj Gradini 1934, ustaše su ubile dvije sestre. „Sestre su mi zaklane negdje u aprilu 1944. godine. Imale su 12-13 i 14-15 godina. Naišle su ustaše iz Orahove. Partizani su bili organizovali akciju da se nešto posije, uzore, a mi nemamo ništa. Dođu omladinci iz Orahove sa volovima i plugovima i to uzoru. Mi smo tada bili u zaseoku Švabe pod Prosarom. Oni kažu ustašama gdje ima naroda i ovi porane ujutro.“

Stajka Marčeta rođena 1927. godine u selu Međeđa, svjedočila je: „Bilo je to 15. februara 1944. godine. Izlazila sam iz šumice i gledam sa brdašca dolje na kuće u selu… sve ustaše opkolile, i sa njima muslimani iz Orahove.“

Ideje „bratstva i jedinstva“ i antifašističke borbe nisu imale značajnog odjeka među seljanima Orahove. O tome Sreski Komitet KPJ za Gradišku u izvještaju od 25. marta 1945. piše: „ Opština Orahova na koju je do sada prodirala vlast i organizacija Dubičkog sreza, premda je to sastavni dio našeg sreza ostala je, po strani NOP-a.“

Do samog kraja rata Orahova je bila nepokolebljivo ustaško uporište. O tome govore i partizanski dokumenti nastali pred kraj rata: „S. Orahovo i okolni zaseoci su naseljeni muslimanskim življem, koje je u velikoj većini ustaški raspoloženo, inače je selo očuvano i ekonomski još uvek dobro stoji, pa to takođe imati u vidu prilikom prolaska kroz njih, no na vojnički pravičan i dostojanstven način.“

Bilo je primjera da su pred kraj rata, kao npr. u julu 1944. godine, pojedini muslimani iz Orahove napuštali partizanske redove i odavali ustašama partizanske pozicije. Inače, nije bilo mnogo muslimana iz Orahove u partizanima.

Posljednja ustaška akcija na srpska sela oko Gradiške i Dubice organizovana je 17. februara 1945. godine: „Iz smjera Dubice, Jasenovca i Orahove ustaše su stanovništvu moštaničkih sela zašli sa leđa, onemogućivši mu da bježi prema Kozari. Ova ustaška akcija odnijela je 122 života.“

U aprilu 1945, kada je ishod rata bio odavno poznat, zabilježene su borbe između srpskih partizana i ustaša na području Orahove. U Orahovi je napravljena zasjeda na koju je naišlo između 40 i 50 ustaša. Bilans sukoba je 20 ubijenih ustaša i 2 zarobljena.

I o tim poslljednim danima Drugog svjetskog rata na području Orahove imamo svjedočenje očevidaca. Ranko Toroman je svjedočio: „Kraj rata dočekali smo u Međeđi jer je u Gradini sve bilo izgorilo. Znalo se samo gdje je bila kuća, tu naraste velika kopriva. Išli smo na Savu, da nađemo obuće, odjeće. Na obali nađemo četvoricu u domobranskoj uniformi, ali to su bile ustaše. Pitali su nas za put za Orahovu. Mi pobjegnemo u komandu partizana i kažemo im za to. Nešto partizana i ja krenemo naoružani prema njima. Pohvatamo ih i dovedemo pred komandu u Donjoj Međeđi. Narod ih tuče. Jedna žena, ne znam joj ime, stara baba, sedam joj sinova izginulo, štapom ih tuče i pominje svakog od svojih sinova ime, i pita gdje su! Potom ih krenuše za Dubicu.“

Na primjeru Orahove kristalno se jasno vidi sva pogubnost po srpski narod forsiranja ideje „bratstva i jedinstva“ među narodima u Bosni i Hercegovini i širom bivše Jugoslavije. Dva puta „orači“ iz ovoga sela došli su glave mnogim srpskim seljacima u selima između Dubice i Gradiške.

Uz velike žrtve i opraštanje dželatima Srbi su gradili drugu Jugoslaviju. Najmanje čime se moglo uzvratiti Srbima od strane komunističke vlasti, u prvom redu srpskih komunista, bilo bi necenzurisano obrazovanje o Narodno-oslobodilačkoj borbi. Međutim, srpske žrtve postale su „antifašističke žrtve“, ustaški zločinci iz redova hrvatskog i muslimanskog naroda postali su „fašistički zlotvori“. Bezimene žrtve i bezimeni zločinci bili su slab garant opstanku druge Jugoslavije.