Životna priča Miloša Ožege (43) iz Kukulja, kod Srpca, ne može nikoga da ostavi ravnodušnim. Međutim, Miloš od toga ima slabe koristi, jer život skrhan bolešću svakim danom je sve teži i teži….

– Znate kako kažu, “Sirotinjo, i Bogu si teška”. Tako je i kod mene – započinje Miloš priču za naš portal.

Miloš je rođen sa krivim vratom, ima skoliozu kičme, i tri puta do sada je operisan.

– Sve što zaradim, to je nešto posla na dnevnicu, ali zbog lošeg zdravstvenog stanja, i to je sve teže. Ima dobrih ljudi, pomognu, ali ja najbolje znam kako je živjeti u samoći – ističe on.

Živi u kući staroj 80 godina, u koju nikada ništa nije uloženo od njene gradnje.

– Prošle zime, koja je bila izuzetno jaka, sve je u kući zaledilo, osim mene i litar rakije. Preživio sam nekako. Ja imam običaj da kažem da je ova kuća ukleta, jer u njoj mi se djed objesio, još prije Drugog svjetskog rata, a kasnije su majka i otac ležali nepokretni godinama, prije nego što su otišli na onaj svijet, prije osam, odnosno, 14 godina – priča Miloš Ožega.

U trošnoj kući, ima stari televizor, ima boju ali nema tona, frižider, i dvije sijalice. Račun od 17 maraka za električnu energiju, za većinu nije puno, ali za njega i to predstavlja problem.

– Imam samo jednu želju, valjda će se negdje naći ljudi dobre volje, da mi olakšaju život, da nešto malo renoviram ovu kuću, ili da mi se napravi jedna nova sobica. Ništa veliko, bio bi zadovoljan i da je tri sa tri – iznio je svoju želju Miloš.

A, subina takva kakva je, Miloša je prebacila na neki drugi front. Od muke je bježao pišući poeziju, pa je do sada već sakupio 180 pjesama, koje izvodi po lokalnim priredbama, domovima.

– Sve ono što me tištilo, što nisam imao kome da ispričam, stavljao sam na papir. Od ljubavnih, pa do rodoljubljivih pjesama. Taj aplauz po završetku recitacije, ustvari je moja infuzija života – priča Miloš i za kraj još se obraća svim ljudima dobre volje.

– Nečije malo, meni bi život značilo. I ako ne bude odjeka, vjerujem da moj život, i u ovakvim uslovima ima smisla, pa kako god da bude – zaključio je skromno Miloš Ožeg, usamljeni gorštak sa pjesničkom dušom.

A, mi ćemo sa našim čitaocima podjeliti jednu pjesmu, koju je Miloš posvetio srpskom narodu na Kosovu i Metohiju, čiju patnju, poput svoje, i te kako saosjeća.

Molitva Kosovu

O’ moje Kosovo sveto

sudbina je tvoja uvijek ista

Ti si poput Hrista

na Golgotu razapeto.

 

O’ moje Kosovo ravno

grobu srpskih junaka.

Opet se bude dani puni mraka

kao nekada davno.

 

Tuđe se konjice kreću

dole od juga Balkana

da uzmu svjetlost tvoga dana

i miris tvome cvijeću.

 

Iako nas tuže i nama sude

moćnici sa svjetskog trona

još dugo će se čuti pravoslavna zvona

jer Kosovo će “srce Srbije” vječno da bude.

 

Ti, stranče treba da znaš

da je prošlo vrijeme koplja i mača.

Ljubav naša prema Kosovu od svega je jača,

jer Kosovo je bilo i biće prapočetak naš.

“RTRS”