Milan Raki Aranđelović, najpopularniji je  fizioterapeut svih vremena na Balkanu! Iako je napunio  88 godina, još je vedar, mladalački oran za priču o fudbalu, karijeri, prijateljima… Njegov dom u Novom Beogradu je fudbalski muzej u malom, sa zidova vas gledaju slike iz prošlih vremena sa svih meridijana, stolovi i vitrine su zatrpani loptama, peharima, priznanjima. I vazduh je, nekako, fudbalski. Priča počinje od njemu najtužnije teme zvane OFK Beograd:

– Moj klub odavno ne postoji, to nije onaj moj klub i zbog toga me duša boli. Nekada su nas zvali romantičari, sada tragičari. Nekada su svi na staroj Karaburmi živjeli za OFK Beograd, živote su svoje zalagali za voljeni klub, a danas… I zato mi je najveća želja u ovoj 2017. godini da moj OFK Beograd ne ispadne i iz Druge lige i da se u klub vrate oni koji ga vole, iz srca, duše i znaju kako da ga vode… Kao što su nekad bili Živko Mučalov, Srba Savić, Gvozden Predojević…

Pitamo Rakija zašto mu je Ilija Petković najomiljeniji romantičar…

Svi oni s kojima sam godinama djelio dobro i zlo su moja djeca, ali Petko je, ipak, nešto drugo. Dočekao sam ga kada je došao u OFK Beograd iz Knina, kada se mučio i borio kroz život. Kada se završi trening i većina ode u provod on je ostajao na terenu do mraka. Zato je i bio veliki igrač.

Od tih starijih igrača pominje lepršavost Miloša Milutinovića, a posebno Dragoslava Šekularca.

– Palo mu je stopalo i ja sam četiri i po mjeseca, svakog dana, poslije redovnog posla, dolazio i radio s njim. I digao ga na noge. Kada me je Šeki pitao šta mi je dužan, samo sam mu rekao: da igraš kako ti znaš, jer fudbal nema ljepote ako tebe nema na terenu!

Jedini je ko je smio “na oči” Vladislavu Bogićeviću kada je bio ljut ili nervozan.

– Boravili smo u Alžiru, a Bleki je dozvolio sebi da uradi nešto što ne treba i rukovodstvo je riješilo da ga vrati u Beograd. Ko će da saopšti? Ko bi drugi, nego ja! I uđem u sobu, on spava, i kažem mu da ga zovu a on će: “Neka me čekaju”. Ja ponovim priču, a on baci lampu na mene. Šta ću, opet ga zovem i potegnem poslednji argument: Bleki, predsjednik FSJ Florijančić te lično zove, a on ća mrtav hladan: “Mogu da ga primim tek poslije 12”. Takav je bio Bleki, a duša od čovjeka.

Siniša Mihajlović je jedan od onih s kojim Raki ima sjajne odnose.

– Uh, i on je znao da napravi čarlamu. Igramo sa Ircima, vodimo na poluvremenu sa 1:0, ali igramo “mršavo”. Miha me zove da mu zagrijem prste jer ih ne osjeća, zima je bila, i dok ga ja masiram ulazi Milan Živadinović, tadašnji selektor, i u svom stilu poručuje igračima: “djeco, hajde da zapnemo, moramo, igramo mi za ovaj gladni narod, moramo da ih obradujemo”. A Miha: “Živo, reci ti nama kako da igramo i pobjedimo, pusti sad narod”.

Umjeli su reprezentativci i da se šale sa svojim Rakijem. Jednom su mu vezali ranac za klupu…

– Uh, to su mi uradili oni hajdukovci, braća Vujović koje sam mnogo volio. Bila je to neka trening utakmica, a oni su vezali ranac za klupu. Kada sam požurio da pružim pomoć, opružio sam se koliko sam bio dug, ali na leđa! Vratim se i udarim šljagu, onako lagano iz šale jednom od blizanaca. Kada se javlja Zoran: “Nisam to ja uradio, već Zlatko”. A onda ja opalim šamar i Zlatku i kažem mu: E, sada se dogovorite ko je kriv. Lijepa su to vremena bila.

Obožava Raki i Baticu Mirkovića koji mu je redovan gost i na slavi – Svetom Jovanu.

Ma, on je jedno veliko srce. Kada je u Zagrebu uhvatio onog Jarnija za, znate za šta, i dobio crveni karton, ja sam ga ispratio u svlačionicu. Zaključali smo vrata i rekao sam Batici: ne puštaj nikoga, tek kada čuješ da ti tri puta kucnem, otvaraj. Jer, hteli su neki da ga biju, a Batica je bio hrabar, ne bi im ostao dužan, ko zna šta bi bilo.

Kaže Raki da mu je Perica Radenković, prijatelj od najranijih dana, dao taj nadimak, da je Brane Oblak s kojim je u stalnom kontaktu, htio da ga vodi u Njemačku, napominje da je mnogo volio Josipa Katalinskog, pošto je imao “dva srca”, kao i Dejana Savićevića i Peđu Mijatovića, a za Dragana Džajića ima jedno hvala.

Da, hvala mu za onaj gol u Firenci kada smo pobijedili svjetske prvake Engleze, jer sam zahvaljujući njemu dobio tri plate.

Otac Vidojko je živio 97 godina, deda Kostadin 103, a Rakiju želimo da ih nadmaši…

ORDEN DO ORDENA

Bio je Raki na četiri svjetska i četiri evropska prvenstva. Na klupi reprezentacije je sjedio više od 300, a na klupi OFK Beograda više od 1.500 puta. Ne zna se koliko ima priznanja:

Ponosan sam jer sam dobio Zlatnu plaketu FSS i OFK Beograda za životno djelo, ali i Orden zasluga za narod i Orden za vojne zasluge.

PRIJATELj SKOLARI

Radio je Raki dvije godine sa Luisom Felipeom Skolarijem u Kuvajtu, a ostalo je prijateljstvo za sva vremena.

Za cijeli život. Kada je Miljan otišao iz Kacije, došao je neki Englez, drkadžija, srećom nije se dugo zadržao i onda je došao Brazilac. Skolari je kulturan, pametan i sjajan trener. Ali, još bolji čovjek. Bio sam mu u kući u Brazilu dva dana, a on je kod mene doveo čitav stručni štab Portugalije kada su igrali u Beogradu. Redovno se i sada čujemo – napominje Raki.