Tip ima 52 godine, tijelo i lik zavodnika iz turskih serija i glas Djeda Mraza.

“Bonđorno! Ja sam Milan Lukić!”

Pozdravlja veselo, neodoljivo, zavodljivo, preko telefona iz zatvora najviših mjera sigurnosti u Estoniji. Tamo, poslat od Haškog tribunala, izdržava doživotnu robiju zbog mučenja, ubistava i etničkog čišćenja.

Nakon 25 godina ćutanja progovorio je ne bi li napravio dobar publicitet za izlazak iz zatvora. Želi da živi u Argentini, između ostalog i kako bi savjetovao vladu po pitanju povraćaja Malvinskih ostrva (Folklandi).  Kaže da zna jednu tajnu koja može poslužiti kako bi se Britanci ubjedili da im je bolje da vrate ostrva. Da. Takođe, kaže da nikada nije ubio ni mrava.

Lukić je već odlučio. Kaže da ne želi da zakorači u Bosnu, zemlju njegovih roditelja, niti Srbiju, zemlju za koju se borio. Želi da se vrati tamo gdje je pobjegao nakon pakla, u beskrajnu dolinu, tu ogromnu metropolu, gdje niko ne poznaje njegov lik niti ime, gdje može da legne da spava makar nakratko, a da ga niko ne juri sa ciljem da ga ubije. Da se vrati u usvojenu zemlju koju je jedva upoznao, a odakle su ga ščepali 2005. godine kako bi ga poslali tribunalu. U zemlju nacista i nestalih. Argentinu. Buenos Ajres.

Rodio sam se u Srbiji, ali moje srce je u Argentini. Ako izađem iz zatvora prije smrti, mjesto gde želim da odem je Argentina.

Vi mislite da će Argentina prihvatiti kriminalca koji je osuđen za etničko čišćenje?

– Zašto me ne bi prihvatila nakon što su onako prihvatili nacističke vojnike?

Ali oni su došli tajno…

– Nisu tajno došli. Bilo je više od 30.000 njemačkih vojnika. Ante Pavelić je bio jedan od vrhovnih ubica i živio je u Belgranu. Tako da ne vidim nikakvu prepreku da i ja dođem da živim.

U pozadini Lukićevog glasa čuje se žamor popodnevnog odmora, tri sata da se protegnu noge, pojede supa i razgovara sa par javnih telefona u paviljonu. Kaže da troši 400 evra na telefonske kartice mjesečno i 300 za hranu koju kupuje u zatvorskoj kantini. Izdržava ga poslednja žena, koju je upoznao u Hagu. Ima porodicu i dvoje djece, ali moli da se izostave detalji iz bezbjednosnih razloga. Kaže da ima veoma dobar tretman i da zatvor nije loš, ali moli da ga premjeste, jer ga u Estoniji niko ne razumije. Prošle godine njegovi advokati su podnijeli zahtev sudu: “Njegova nemogućnost da se sporazumije sa drugim zatvorenicima i zaposlenima predstavlja dodatni psihički bol, koji se može protumačiti kao okrutan i nečovječan tretman. Navedena jezička barijera ga onemogućava da učestvuje u društvenim, radnim i rehabilitacionim programima.”

Lukić želi da ide u neku zemlju koja je više kosmopolitska, poput Francuske i Njemačke, ili u neku drugu evropsku zemlju u kojoj bar nije tako hladno.

Ne plaši ga pomisao da će provesti svoje poslednje dane u zatvoru.

– Ne, ne! I ko ti je to rekao da će to da se desi!”

Naprotiv, raduje se. Vjeruje, ili kaže da vjeruje, da će izaći svakog momenta. Objašnjava da, zbog toga što se dešava sada u Siriji sa Islamskom državom, ljudi konačno razumiju kakva je to vrsta ljudi, ti muslimani protiv kojih se on borio u Bosni. Štaviše, on zaključuje, na osnovu političke situacije, da će izaći zato jer jako vjeruje u ljudska prava.

– Evropski sud za ljudska prava u Strazburu i evropski zakoni ne dozvoljavaju kazne preko 20 godina. U Velikoj Britaniji se može dobiti do 25 godina, ali u Holandiji ne više od 12. Ako uzmemo 20 godina, manje jedna trećina zbog dobrog vladanja, već sam deset godina odležao, za tri-četiri godine možemo da pijemo kafu na Rekoleti.

Do sada nisam htio da dam nijedan intervju, nikome. U znak protesta. Još uvijek vjerujem u zakon i ljudska prava. Iz tog razloga nisam prihvatio nijedan intervju, ali sam pristao tebi da dam, iako sam te prvi put odbio.

Zašto sad hoćeš?

– Zbog iskrenosti mojih advokata Dijega (Olmeda) i Marije (Vila Ećage) i zbog argentinskog naroda. Ja sam Srbin, ali sam proveo neko vreme u Argentini i sad se osjećam kao Argentinac. Sad imam veliku želju da podjelim ono što znam sa argentinskim narodom.

Ono što želi da podjeli sa argentinskim narodom tek će se vidjeti, ali nema sumnje u ono što zna: o deratizaciji. Lukić je 2009. godine osuđen u Hagu. Taj sud je nadležan samo za najodgovornije ili, kao što je slučaj sa Lukićem, za šaku njihovih notornih kriminalaca, simbol etničkog masakra. Presuda, potvrđena od strane apelacionog suda i drugog, koji je zadužen za reviziju, kaže da je Lukić ubio – upucao, zadavio ili prebio – najmanje 132 osobe samo zato što nisu bile iste nacionalnosti kao on. Takođe, kaže i da je Lukić izveo sva ubistva tokom par mjeseci 1992. godine, prije nego što je napunio 25 godina. Kaže i da je u dva slučaja odveo grupu muslimanskih porodica u jednu kuću, zapalio je i sa svojim ljudima upucao svakog ko je uspio da iskoči kroz prozor.

Lukić je već imao dosije, 1994. godine srpski pravosudni organi osudili su ga na 20 godina zatvora zbog sjeverinskog masakra iz oktobra 1992. godine. Prema svjedocima, na jednom putu tog bosanskog mjesta, oružana grupa predvođena Lukićem zaustavila je autobus, ušla da traži dokumenta i izbacila grupu od 16 muslimana, koje je ubila samo zato što nisu Srbi. On je bio identifikovan i kao saučesnik od preživjelih iz sličnog masakra, koji se desio u blizini Štrpce gdje su 1993. godine ubijeni 18 muslimana i jedan Hrvat. Ubicama nikada nije suđeno. Kada je objavljena presuda Haškog tribunala, Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena – žrtva rata”, kritikovala je Tribunal što nije optužio Lukića za silovanja. Ona je jedna od desetina žena koje su ga optužile za silovanje, kako pred tužilaštvom, tako i u intervjuima datim britanskim i američkim novinama. Jedan izveštaj iz UN iz 1994. godine potvrđuje da je hotel “Vilina vlas” u Višegradu, koji je Lukić koristio kao bazu tokom rata bio i centar za masovna silovanja i seksualno ropstvo muslimanskih žena.

Lukić kaže da žene lažu i da nije optužen za silovanje zato što ne postoje dokazi.

– Lažljive i prodate.

Prema Lukiću, one znaju vrlo dobro ko ih je silovao, ali optužuju njega jer ih je pravi silovatelj platio da optuže drugu osobu.

Vi shvatate da je tužiti za silovanje veoma teško i strašno…

– Znam da ima mnogo žena koje bi to uradile za novac. Ako se one prostituišu za 10 i 20 evra i neko im ponudi 400 evra ili penziju ili naknadu do kraja života, mogu se pojaviti hiljade njih koje će dati lažnu izjavu. Nisam imao nijedan razlog da ih silujem, jer su moja žena i moje djevojke mnogo ljepše nego muslimanke.

Vi shvatate da imate vrlo mizogeni i omalovažavajući odnos kad pričate o ženama?

– Ne slažem se sa vašim viđenjem. Ja sam prije rata imao par djevojaka koje su bile muslimanke. U mojoj porodici takođe ima muslimanki, nemam takav odnos.

Ali kad kažete da bi mnoge žene za 400 evra tužile za silovanje, vrlo je uvredljivo da se tako odnosite prema ženama.

– Kako to da se sve što su srpske žene svjedočile u Tribunalu nije smatralo istinitim, a da sve što su muslimanske žene svjedočile jeste. Ta činjenica me navodi da pomislim da su bile podmićene. Kada sam radio u Švajcarskoj i Njemačkoj, prije rata, bio sam sa muslimankama, takođe i kada sam bio u Višegradu. Zbog toga optužbe za silovanje nemaju osnova. Zašto su me optužile? Zato što su neki koji su izgubili svoju rodbinu želeli da se osvete tako što će me optužiti, kako bi me uhapsili.

Višegrad je mali grad u Bosni i Hercegovini. Tamo je živio Milan Lukić skoro čitavo svoje djetinjstvo. Tamo je, tokom devedesetih, izbio rat koji je sukobio Srbe, kao što je on, sa Hrvatima i muslimanima, i koji se završio raspadom Jugoslavije. Tokom rata, Lukić je vodio paravojnu jedinicu koja se zvala “Bijeli orlovi” ili “Osvetnici”. Tamo su se desili skoro svi zločini za koje je optužen. Višegrad se nalazi na putu između Beograda i Sarajeva, blizu granice, u jednoj dolini kraj Drine. Sve do početka rata 1992. godine, dvije trećine od 21.000 stanovnika Višegrada bili su muslimani, dok su jedna trećina bili Srbi.  “Osvetnici” su bili glavni tokom proljeća 1992. godine, nakon poraza muslimanske i hrvatske vojske Bosne i okupacije Višegrada od srpske Vojske Jugoslavije, što je dovelo do masovnog izgnanstva muslimanske populacije. Nakon nekoliko nedjelja, jugoslovenska vojska se povukla sa ulica Višegrada. Imenovali su civilne vlasti, predali im gradsku vlast i pozvali muslimane da se vrate u svoj grad. Hiljade su prihvatile iz straha da ne izgube svoje kuće. Kada su se vratili, našli su grad koji je vodio savjet građana srpske manjine, sa “Osvetnicima” kao oružanom snagom. Kada je došao kraj rata 1995. godine, 14.000 muslimana je napustilo Višegrad zbog smrti ili izgnanstva, praktično cjelokupno muslimansko stanovništvo, i preživjeli su tražili uglas glavu Lukića. Problemi Lukića počeli su odmah po završetku ratnog sukoba. Bio je jedan od prvih uhapšenika zbog ratnih zločina. Iz Bosne je izručen u Srbiju 1994. godine, gde se vodio proces zbog masakra u Sjeverinu. Putnici autobusa poslednji put su viđeni kod elektrane u Višegradu pod pratnjom “Osvetnika”. Njihova tijela nikada nisu pronađena. Od momenta kada je Lukić uhapšen pričalo se o srpskom planu da se izbjegne da on padne u ruke UN i prividnom prikazu da je Jugoslavija gonila ratne zločince na osnovu hapšenja manje bitnih kriminalaca poput Lukića. Sumnje su porasle kada ga je Vrhovni sud oslobodio krivice i optužbe, nakon što su tri svjedoka – dva policajca i jedan pripadnik paravojne formacije – promjenila iskaze rekavši da se ne sjećaju da su ga videli u autobusu. Sudije su, takođe, uzele u obzir argument odbrane da porodice nisu mogle da dokažu da su nestali u stvari mrtvi. Stvari su se pogoršale za Lukića 1996. godine, kada ga je novinar Ed Vulijami opisao u prestižnim britanskim novinama Gardijan. Nije to bio baš laskav opis. “Za mnoge u Bosni, Lukić je čovjek koji najvjerovatnije ima najviše krvi na svojim rukama”, pisao je Vulijami. Opis novinara nije bio štedljiv na detaljima. Rekao je, u suštini, da je Lukić transformisao voljeni most na Drini, ranije simbol spoja različitih kultura, u nijemog svedoka divljaštva prouzrokovanog mržnjom na rasnoj osnovi. Prema članku, bilo je i onih koji su sa svojih prozora vidjeli Lukića kako je bacao osobe u rijeku i poslije bi ih on ili njegovi “Osvetnici” rešetali sa mosta i obale. Članak je dao lik, ime i prezime etničkom čišćenju koje se dogodilo tokom rata i Međunarodni sud nije čekao sa pokretanjem istrage. Dve godine kasnije Haški tribunal je osudio Lukića.

Desetine svjedoka opisuju Lukića kao vođu Višegrada, kao istrebljivača koji je sijao teror svaki put kad se pojavi, okružen svojim sledbenicima, vozeći čuveni “pasat folksvagen” koji je ukrao poznatom muslimanskom paru nakon što ih je lično ubio. Ali Lukić kaže da su svi zbunjeni. Kaže da su ga “Osvetnici” izbacili jer on nije htio da maltretira muslimane i da su bili oni, ali bez njega, autori svih masakra.

– Sve ovo je krivica ‘Bijelih orlova’, koji su ratni psi. Oni su me poslali u Beograd, gdje je bilo mnogo odvratnih osoba. Kada su me izbacili iz grupe ‘Bijelih orlova’, morao sam da platim to.

Ko je, po vama, naredio da se proteraju svi muslimani iz Višegrada?

– Gradonačelnik Višegrada, Risto Perišić i šef policije Branimir Savović. Preko plaćenika u “Bijelim orlovima” izveli su sve pljačke i silovanja, pored etničkog čišćenja. Sakupili su mnogo novca i kada se rat završio, oni su mogli da kupe ljude, sa jednim ili dva miliona dolara, da ih ne optuže, ni njih ni njihove vojnike.

Vi vjerujete da je logično da ima desetine osoba koje su spremne da vas optuže za nešto što niste uradili kako bi naplatili od pravih krivaca koji su im silovali ćerke, ubijali roditelje i oteli zemlju?

– Ne razumijem baš najbolje zbog čega me to pitate. Ja sam bio na 20 kilometara udaljenosti od Višegrada i nisam poznavao ljude tamo. Jedan zaposleni ne može da izda naređenje svom nadređenom. Pored toga, vi ste sigurni u ono što kažete za muslimanske žrtve? Kažem zato što je bio slučaj od nekih 20 muslimana iz Višegrada za koje su rekli da su ih ubili u ratu, ali ono što se zapravo desilo je da su promjenili imena i otišli da žive u Austriji.

Da li je onda bilo rata ili ne?

– Bio je građanski rat.  Ali nisu samo muslimani izgubili zemlju i nije samo kod njih bilo silovanih. Bilo je nekih 10.000 mudžahedina koji su sada u Siriji, oni su bili ti protiv kojih smo se borili, ne protiv civila.

I pored lošeg glasa tokom devedesetih, Lukić je nastavio svoj život u blizini Višegrada bez previše problema. Bio je hapšen nekoliko puta zbog krijumčarenja i ilegalnih dJela, ali oba puta je bio oslobođen krivice. Takođe, bio je optužen u lokalnim novinama da vodi trgovinu narkoticima za Radovana Karadžića, bivšeg političkog lidera bosanskih Srba tokom rata. Ali Lukić nije imao razloga za brigu – njegov rođak Sreten Lukić, takođe iz Višegrada, bio je pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Republike Srbije.

Pored toga, već je bilo poznato kakav je odnos Lukić gajio sa Karadžićem i generalom Ratkom Mladićem, bivšim komandantom Vojske Republike Srpske. Karadžić je uhapšen tokom 2008. godine, a Mladić 2011. godine. Početkom 2003. godine Lukić se posvađao sa Karadžićem i od tada više ništa nije isto. U martu te godine njegov rođak Sreten je uhapšen i predat Hagu, gdJe je osuđen na 22 godine zatvora zbog etničkog čišćenja na Kosovu. Narednog mjeseca policija RS upala je u porodičnu kuću Lukića u Višegradu i ubila Novicu, Milanovog brata. Kako bi opravdao traljavost, šef policije je optužio Milana za krijumčarenje narkotika i ilegalnu trgovinu. Prema Lukićevim advokatima, policajci koji su ubili njegovog nenaoružanog brata bili su oslobođeni krivice u rekordnom roku. Jedan od Lukićevih advokata, 15. maja 2004. godine, smatrao je da je neophodno da razjasni za novine “Oslobođenje” da njegov klijent nije narko-diler, već saradnik Međunarodnog suda u Hagu u istrazi o navodnoj sprezi između trgovine drogom i Karadžića. BiH više nije bila sigurno mesto za bivšeg pripadnika “Osvetnika”. Bilo je vreme da ode. Prema pasošu, Lukić je boravio u Švajcarskoj i Njemačkoj prije nego što se preselio u Južnu Ameriku. Kratko je živio u Venecueli, Kolumbiji, Brazilu i Argentini. Mjesec dana nakon hapšenja Lukića u Buenos Ajresu, njegov rođak Sredoje, drugi sumnjivi član “Osvetnika”, predao se u Srbiji i bio je izručen Hagu, gdje mu je suđeno zajedno sa Milanom i gdje je osuđen na 30 godina zatvora. Prošle godine bh tužilaštvo osudilo je Milana u odsustvu na devet godina zbog njegove uloge u masakru civila, ovog puta u Ključu.

Kada su vas uhapsili u Argentini, mnogi su spekulisali da ćete otkriti tajne o Mladiću i Karadžiću, međutim, nije bilo tako. Tokom suđenja, ni u jednom momentu ih niste okrivili.

– Nikada ne bih mogao da kažem ništa o njima, jer ih nisam poznavao, sve dok se nismo sreli u Hagu.

Ali vi ste pisali u svojoj knjizi o jednom susretu sa Mladićem…

– Vidio sam ga kada se njegova grupa oružanih snaga srela sa oružanom grupom gdje sam bio ja, ali nikada nismo imali ništa zajedničko.

Takođe, bili ste optuženi za trgovinu narkoticima za Karadžića?

– To se desilo prije ubistva mog brata. Ja nisam u životu vidio Karadžića. Novine i časopisi pišu svašta, ali mora da su plaćeni onim prljavim parama koje potiču od kriminalaca koji su organizovali sve ovo. Ja nemam ništa sa Karadžićem.

Da li postoji neki pakt o ćutanju sa Mladićem i Karadžićem, kako ne biste pričali o ratnim zločinima?

– Kažem po treći put da ja nemam nikakve veze s njima. Samim tim ne mogu da imam nikakav pakt o ćutanju. Sviđa mi se Mladić kao osoba, jer se borio za svoj narod. Ali ja nemam nikakve veze, to su tračevi senzacionalističkih novina.

Lukić je bio uhapšen 8. avgusta 2005. godine u kafeu na uglu ulica Junin i Vićente Lopez. Jedna grupa agenata ga je iznenadila u vrlo osjetljivom momentu, dok se grlio sa tadašnjom suprugom i četvorogodišnjom ćerkom. Njih dvije su, u pratnji porodičnog prijatelja, upravo izašle iz taksija. Došle su sa aerodroma. Doputovale su iz Pariza letom Er Fransa. Prošlo je par godina da porodica nije bila na okupu. On je obukao najljepše što je imao: sive pantalone, crnu majicu, srebrne cipele. Nije se opirao.

Privlači mi pažnju to da ste tokom poslednjih godina izgubili podršku. Brine li vas to?

– Gdje ste vidjeli da ja gubim podršku?

Na primjer, na stranici koju vi imate za prikupljanje novca, nisu stavili nijednu paru.

Odakle znate kada je to privatni račun?

Nije, objavljeno je na internetu…

– Ako si toliko zabrinut za moje finansiranje, možeš slobodno da mi uplatiš doprinos, tako će drugi vidjeti, pa će se i oni ohrabriti.

Njegovo hapšenje u Buenos Ajresu nije bilo obično. Upecala ga je SIDE, obaveštajna služba koja je direktno pod predsjednikom, u tom momentu Nestorom Kiršnerom. Uobičajeno je da strane bjegunce juri Interpol Argentine, jedna divizija Federalne policije koja je u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova. Federalna policija nikada ne sarađuje sa SIDE zbog jedne stare svađe o nadležnostima. Agenti SIDE su izjavili da su došli do Lukića tako što su pratili njegovu ženu. Ako su imali prethodnu informaciju, nisu je dali sudiji, ali teško je povjerovati da su otišli na aerodrom zato što su imali predosjećaj. Nešto je posumnjala supruga Lukića, ili čovjek koji je otišao po nju na aerodrom – Roberto Orasio Švec – jer su imali par mjera diverzije i promjenili su dva puta kola prije nego što su stigli do kafea Rikoleti. Pasoš koji je koristio Lukić kao dokument u Argentini nije bio običan. Prema provjeri koju su izvršili vještaci Vrhovnog suda, nije se radilo o lažnom pasošu, već o originalnom i neizmenjenom – papir i pečati su bili pravi, ali su podaci bili lažni. Umjesto Lukićevog imena bilo je ime Goran Đukanović. Bio je izdat od Republike Jugoslavije i bio je važeći. Pored dolara, evra i argentinskog novca, Lukić je imao i kolumbijski novac, dva mobilna telefona i avio-kartu Brazil-Jugoslavija iako je, kada je Lukić uhapšen, Jugoslavija prestala da postoji.

Kako je dobio pasoš?

– Ranije pasoši nisu bili kao sada. Na Balkanu je to bilo uobičajeno u slučajevima kao što je moj, kada ste traženi od strane plaćenih ubica i kada vam je život u opasnosti. Bilo je to tačno to vrijeme kada su ubili mog brata. Platio sam 200 evra ljudima koji se bave tim poslom i tako sam mogao da doputujem u Argentinu.

To što Lukić kaže da nije uradio ništa za šta ga optužuju i za šta je osuđen nije previše za čuđenje. Ali svakako privlači pažnju to što mu je jedan od sudija u Hagu povjerovao, ili mu je bar išlo u korist to što je sumnjao. Riječ je o francuskom sudiji Žan Klodu Antonetiju, bivšem potpredsjedniku apelacionog veća Pariza i bivšem savjetniku dvojice predsjednika Francuske – Žaka Širaka i Nikole Sarkozija. On je bio član tribunala koji je revidirao presudu Lukiću i koji je glasao da se ponovi suđenje i dozvoli da odbrana predstavi nova svjedočenja koja su navodno oslobađajuća. Antoneti je dao ostavku Haškom tribunalu u znak protesta zbog nepravde koja je naneta Lukiću. Za razliku od drugih osam sudija i dva tužioca u procesu, Antoneti je potvrdio da su mu Lukićevi svjedoci djelovali sasvim kredibilno, dok svjedoci druge strane nisu bili baš ubjedljivi.

Ne razumijem, vi priznajete da ste ubili nekoga?

– Ja nikada nisam ubio nikoga. Ali kada si u ratu i pucaš usred šume, ne možeš da znaš da je tvoj hitac pogodio nekoga. Imam oko 18 muslimanskih prijatelja koji su svedočili da sam im ja tokom rata pomogao, u finansijskom smislu i kako god sam mogao.

Ako ste vi nacionalni i ratni heroj, kako nikada niste ubili? Kako ste uspjeli da postanete heroj, ako nikada niste ubili nekoga?

– Srbi, tokom cijele naše istorije, nikada nisu proglasili herojima one koji su ubijali ljude. Moje ponašanje, u tim trenucima, bilo je džentlmensko.

Pročitao sam u vašoj knjizi da ste u nekoj prilici, kada ste prešli neprijateljsku liniju, ušli u jednu džamiju gde su spavali muslimanski borci. Tada ste ih, piše, na kraju ubili zajedno sa vašim saborcima…

– Ja sam bio član grupe specijalnih snaga, i kada pređeš neprijateljsku liniju odbrane, nisi bio suočen sa civilima nego vojnicima. U tim momentima bih pucao, ali ne znam da li sam ubio nekoga.

Ako ste pucali prema osobama koje su spavale, kako niste znali da li ste ubili nekoga?

– U borbi, kad se suočiš sa neprijateljem, nije bitno da li spava ili je budan.

Da li se sećate da ste tog dana nekoga ubili?

– Prvo smo neutralizovali par vojnika koji su čuvali ulaz u džamiju…

Da li se sećate da ste tog dana nekoga ubili?

– Svi su spavali. Neki su bili mudžahedini iz Saudijske Arabije. Ne znam da li je neki moj hitac ubio nekoga.

Da li ste vidjeli spuštanje leševa u Drinu?

– Ne razumem do kraja pitanje. Vidio sam mudžahedine u šumi i blizini, ali nikada nisam vidio nijedan leš u Drini. Vidio sam kako su muslimani ubijali srpske civile u Goraždu, bacajući ih poslije u Drinu. Ova tijela su se na kraju gomilala kod elektrane.

Vidjeli ste leševe kod elektrane?

Nešto sam načuo…

Nikada niste učestvovali niti vidjeli ubistvo?

– U Višegradu, “Bijeli orlovi” su bili u hotelu “Vilina vlas”, oni su bili plaćene ubice koje su završile prljav posao. Ali ja nikada nisam vidio niti učestvovao u njihovim akcijama.

Ali vi ste rekli srpskom novinaru 1998. godine da ste imali centralni štab u “Vilinoj vlasi”… Da li se sjećate da ste tog dana nekoga ubili?

-Ovo je prvi intervju koji dajem i vi ste prvi novinar s kojim pričam. Drugi novinari su objavili da sam ja ubio 3.000 muslimana, međutim, taj, kao i drugi komentari koji se pojavljuju, lažan je, jer ste vi prvi novinar s kojim pričam svojevoljno.

Nikada niste bili u “Vilinoj vlasi”?

– Bio sam u tom hotelu mnogo puta, prije i poslije rata. Ali tokom rata nisam mogao da uđem kao vojnik, jer su ga okupirali plaćenici. Mi, zvanični vojnici, nismo imali pristup.

I pored pritužbi Antonetija, na kraju je većina odlučila. Sudija Patrik Robinson je donio presudu. Lukić je izricanje slušao u tišini, mašući glavom u nevjerici, bez lisica i prugastog odela, u odjelu sa kravatom, držeći brojanicu među prstima desne ruke.

– Suđenje u Hagu je bilo potpuno lažno. Ne verujem u prava i zakone koji su se tamo branili. Sada, daleko od svega toga, imam nadu da će prava istina izaći na vidjelo prije ili kasnije.

Šta mislite da treba da se dogodi da biste izašli iz zatvora?

– Još imam nadu. Znam da sam tokom konflikta bio na pravoj strani. Pogledajte samo sada sve nesreće koje se u Siriji, na primjer, pripisuju onim muslimanima koji su sijali haos. U tom momentu, borio sam se protiv mudžahedina zbog jednog dobrog cilja i vjerujem da će u nekom momentu cjelokupna moja situacija da se riješi. Istina će se pojaviti, kao u slučaju Asanža. Svi su protiv njega, Ameri, Šveđani, Engleska, ali on je na kraju pobijedio, zato što je istina na njegovoj strani. Ja vjerujem u Boga i vjerujem da će mi pomoći. Ne srpski Bog, nego hrišćanski, a to je Isus.

Spavate mirno noću?

– Mnogo razmišljam o svojoj porodici i djeci, koje već dugo nisam vidio. Ne pijem ništa za spavanje u zatvoru i radim šta stignem da bih zaspao, ali svakako nije isto kao kad je neko na slobodi.

Imate li noćne more?

– Nemam noćne more jer nisam ništa učinio. Sanjam, na primjer, o lijepim Argentinkama i Brazilkama, kako pijemo piće u nekom kafeu na plaži.

U zatvoru imate mnogo vremena za razmišljanje…

– Nemam toliko vremena za razmišljanje. Nisam uvijek sam. Imam društvo jednookog Srbina od 75 godina koji je takođe osuđen u Hagu. On je sa nama u ćeliji. Ima još osuđenika iz Srbije, tako da pričamo malo o našim stvarima.

Šta vam se sviđalo u Argentini?

– Kada su me uhapsili, još nisam imao advokata, javna braniteljka je vidjela da moja žena i ćerka nemaju gdje da idu, pa ih je odvela kod sebe kući da spavaju. Poslije su mi moji advokati dali novac iz svog džepa, prevoditeljka mi je donijela hranu. To su stvari koje se nikad ne zaboravljaju, kao što nikad neću moći da zaboravim otvorenost i toplinu ljudi. Pored toga, meni je u Argentini spasen život. Kada su me uhapsili i odveli u pritvor, sudije su bile izuzetno pravične. Tokom hapšenja, kao ni poslije u zatvoru, nikada nije korišćena sila protiv mene. Šestog septembra 2005. došao je jedan čovjek, koji je ubio mog brata, iz Srbije u Argentinu, isključivo sa ciljem da me ubije. Ja sam tada pričao sa svojim advokatima, i oni su objasnili sudiji situaciju. Donijeli su odluku da me prebace iz ćelije i stave pod veće mjere bezbjednosti. Tada su me spasli. Tokom mojih poslednjih dana u Argentini, jedan bosanski sudija je tražio moje izručenje u Sarajevo, kako bi mi muslimanski narod sudio. Ja sam stupio u kontakt sa Dijegom i Mariom, koji su se odmah obratili MIP Argentine, koje je stupilo u kontakt sa svojim ambasadorom u Hagu. On je uputio notu kako bi me izručili tamo, a ne u Sarajevo. Tada su me opet spasli. Iako su me uhvatili i uhapsili u Argentini, nije mi važno, ja želim ponovo da se vratim. Ja ću pomoći argentinskom narodu. Imam jednu tajnu koju želim da im kažem, a koju u onom trenutku nisam mogao. Ali po mom povratku ću to učiniti.

Koju tajnu?

– Ima nekih tajni, da. Činjenice koje znam pomoći će u oslobađanju Malvina od Engleza. Znam da će biti važno ono što se objavi iz ovog razgovora. Pogotovo jer znam kako da se Argentinci oslobode Engleza na Malvinima, mirnim putem. Imam jednu tajnu koju ću otkriti po mom povratku i takođe nakon pobjede gospodina Trampa na izborima.

Zašto?

– Polažem mnogo vjere u Trampa, jer je on jedini koji je shvatio da centar zla potiče od muslimana koji dolaze iz Arabije i Severne Afrike. On mi se čini kao dobra osoba, poslovni čovek sa dobrim kriterijumima. Smatram da kad stupi na dužnost, može da krene sa novim kampanjama protiv muslimana i da ćemo biti konačno oslobođeni.