Jedna od najboljih jugoslovenskih košarkašica svih vremena, Slađana Golić, svjetski rekorder po broju nastupa za jednu nacionalnu selekciju, nije više direktno vezana za košarku, ali je i dalje izuzetno aktivna i ne propušta gotovo ni jedan iole značajniji sportski događaj, ne samo u Banjaluci, već i šire.

Rođena Banjalučanka, ponikla je u Mladom Krajišniku, zaigrala za reprezentaciju Jugoslavije, čiji je bila i kapiten, a potom čak osam godina bila stanovnik Bordoa igrajući za tamošnji Šantakler. Jednu sezonu je nosila i dres vršačkog Hemofarma, nastupala kratko i za špansku Pamplonu, a onda je uslijedio povratak u grad na Vrbasu. Ponovo dres ”malenih” i na kraju veličanstven oproštaj u prepunom ”Boriku”, 2. juna 2000. godine.

Igrajući za reprezentaciju tadašnje Jugoslavije osvojila je srebro na Olimpijadi u Seulu 1988. godine, srebro na Svjetskom prvenstvu u Kuala Lumpuru dvije godine kasnije, te dvije srebrene medalje na Prvenstvima Evrope, 1987. godine u Kadizu, te 1991. u Tel Avivu. Jeino zlato osvojila je na Univerzijadi u Zagrebu, 1987. godine, dok je tri godine ranije, u Edmontonu, selekcija SFRJ bila treća.

I tako, iz utakmice u utakmicu, nakupilo se čak 465 nastupa u državnom dresu, što nikada prije nikome nije pošlo za rukom.

– Pa, nisam ja o tome baš previše razmišljala, jednostavno, dobijala sam pozive i igrala, a nastupi su se samo množili. To je zvanični podatak iz Košarkaškog saveza Jugoslavije, i to su samo zvanične utakmice za reprezentaciju ali ih je bilo još, nezvaničnih, prijateljskih, trening mečeva… A ja najbolje znam koliko je bilo teško doći do tog broja, iako sam po prirodi veoma uporna, pogotovo kada nešto jako želim. Moja želja za pobjedama i ljubav prema košarci su bile prejake i ništa mi nije bilo teško. Ni teški treninzi ni odsustvo od porodice nisu mogli da me zaustave, da se borim i izborim za svaku loptu i da savladam svaku košarkašku čaroliju! A biti rekorder po broju nastupa znači da sam bila potrebna i korisna za svoj tim. Uostalom, bila mi je velika čast da budem učesnik Olimpijskih igara, da zaigram na Svjetskim i Evropskim prvenstvima, ali i svim drugim takmičenjima. Srećom, nisam imala ni jedne teže povrede, ali i kada sam dobijala udarac, kada me je boljelo, krila sam to od svih jer mi je želja za igrom bila prevelika. I, zaista, ponosna sam što sam bila kapiten reprezentacije, podržavala i voljela svoje djevojke, a trenere poštovala. Mislim da je to moj recept tolikog trajanja – ispričala je Slađana Golić.

Inače, Slađana Golić je zaposlena u Turističkoj organizaciji Banjaluka gdje koristi svaku priliku da populariše svoj grad i pomogne sportistima, kao što je to svojevremeno uradila kada je ŽRK Borac igrao dvomeč sa Bordoom.

-Pa, bila je to moja obaveza i nisam se ni trenutka dvoumila da li da pomognem. Uostalom, ta moja putovanja u mnoge zemlje i razne kontinente, osam godina igranja u Francuskoj, te poznavanje stranih jezika sigurno doprinose da na svom radnom mjestu mogu mnogo da uradim. Predstavljamo Banjaluku na mnogim Sajmovima kao grad sporta, kulture i avanture – sa ponosom ističe Slađa Golić.

U vrijeme kada je nosila dres Mladog Krajišnika u tada izuzetno kvalitetnoj Prvoj saveznoj ligi takmičila su se i četiri kluba iz BiH koja su mnogo značila na tadašnjim parketima. Iz tih vremena ostala su joj doživotna prijateljstva koja, kako sama kaže, nikada i ništa nije moglo da pokvari!

– Bila su, u moje vrijeme, četiri velika bh kluba. Pored mojih ”malenih”, sarajevski Bosna i Željezničar i ono strašno Jedinstvo iz Tuzle. Sve su to bili veliki klubovi sa jakim igračicama. Pokušaću da se sjetim samo nekih od njih, sve ih volim i cijenim, pa ih molim da mi oproste ako sam neku izostavila. Dakle, jedna i jedina, neprikosnovena Raza Mujanović, pa Mara Lakić, Tima Džebo, Vesna Bajkuša, Slavica Pecikoza, Slavica Šuka… i mnoge druge sa kojma sam u super odnosima i mnogo se obradujem svakom susretu sa njima. Baš kao i prije nekoliko dana u Derventi! Sa mnogima od njih sam dijelila u reprezentativnu svlačionicu, sa Razom sam igrala u Seulu, a uz nas dvije u Maleziji, dvije godine kasnije, bile su Tima Džebo i Mara Lakić. Kažem, sa svima njima sam u super odnosima, volim ih i ostaćemo prijateljice za cijeli život. Prošle smo mnogo teških i lijepih trenutaka u našoj karijeri, po nekoliko mjeseci svake godine bile zajedno po hoptelima, halama, dijelile sve probleme i sve srećne trenutke. Zato su to neopisive emocije kada se vidimo jer samo mi znamo šta smo proživjele – sa puno emocija ističe Slađana Golić.

Kaže da joj je žao što je nekadašnji prvak Evrope ispao iz Premijer lige BiH, ali i da vjeruje da će Tuzlanke znati da izađu iz ove krize.

– To što je Jedinstvo ispalo iz Premjer lige je situacija koja se dešava i u mnogim drugim klubovima. Jednostavno, situacija u sportu je teška i desi se da klub u jednom momentu padne. Kao evropski prvak Jedinstvo će uspjeti zbog tradicije i svega ostalog da pronađe rješenje da se ponovo vrati na vrh. Uostalom, tu je i naša Mara (Lakić prim.a.) koja će već znati kako da to i uradi!

Iako ni u jednom momentu nije željela da bilo koga kritikuje, Slađana Golić ipak ipak nije mogla a da ne konstatuje jedan problem.

– Velika je šteta što nikoga od nas nema sada u sportu! Ja sam imala te ambicije još tamo, 2000. godine, kada sam prestala da igram, sada ih više nemam, ali jedna Razija Mujanović mora da bude na zaista visokoj poziciji u sportu. Mislim da sve možemo mnogo da pružimo i da, zahvaljujući prije svega velikom iskustvu, pokažemo kako se postaje dobar igrač, čovjek i građanin. Ja sam presretna što bar na indirektan način utičem na djecu i omladinu da se bave sportom i što mogu da ih posavjetujem kako da uspiju u životu – kategorična je Slađana Golić.

 

Preživjela Ciginu galamu!

Igrajući tolike godine u Jugoslaviji i inostranstvu, Slađana Golić je doživjela dosta neobičnih stvari, prijatnih i neprijatnih, a jedna joj je posebno ostala u sjećanju.

– Na kraju, sve je ovo ostalo upamćeno kao anegdota, ali je meni tada bilo veoma teško. Naime, pripremali smo se u Osijeku za Evropsko prvenstvo u Budimpešti i imali smo dosta problema sa povredama igračica. I, vraćajući se sa trening-utakmice protiv Italije, išla sam zajedno sa Zdravkom Milković, tadašnjom košarkašicom Elemesa iz Šibenika i ona je, ne gledajući, udarila nogom u stubić pored puta. Ja, šta ću, odvedem je na hirurgiju, tamo ustanove težu povredu i odmah joj urade operaciju nekakvog presađivanja kože. Da sve bude gore, mi smo dan kasnije trebale da krenemo za Budimpeštu i kada sam iz govornice nazvala selektora Milana Cigu Vasojevića, ovaj se na mene izgalamio kao da sam ja kriva za tu povredu. Međutim, to nije bilo sve… Dovedem Zdravku nakon operacije u naš hotel i nepažnjom, u momentu dok ona jadna izlazila iz auta, ja zalupim vrata i polomim joj prst! U hotelu nas je doćekao Ciga i to je bilo nešto za pamćenje, toliko je galamio na mene da ga je cijeli Osjek čuo. A ja, šta ću, otćutim i poslije odigram prvenstvo na visokom nivou da mi bar malo oprosti – prisjeća se Slađana Golić.

 

Fešta u Derventi

Prije nekoli dana u Derventi je, nakon 27 godina, odigrana jedna ženska košarkaška utakmica. Snage su, na inicijativu Kornele Zirdum Vuković, inače rođene Dervenćanke, odmjerili Jedinstvo iz Tuzle i banjalučki Orlovi, u znak podrške ponovnom formiranju ženskog košarkaškog kluba u ovom gradu.

A na tribinama, kao gošće Načelnika opštine Derventa, bile su legende ovog sporta Razija Mujanović, Tima Džebo, Kornela Zirdum Vuković, Aleksandra Mušić, Katica Ljubičić Novaković, Slađana Golić…

– Bilo je zaista predivno, čak su me podsjetile na to kako sam, igrajući za Mladi Krajišnik, ovdje izgubila jednu Kup utakmicu. Nadam se da će Derventa uskoro ponovo dobiti ženski košarkaši klub jer ovdje imaju zaista predivne uslove – poručila je Slađana Golić.