Pamtiće Miljan Ljubenović 4. oktobar 2017. godine i stadion “Tušanj” dok je živ….Teška povreda skočnog zgloba odvojila je ovog omalenog vezistu, ali srca velikog poput Avale, od terena više od dvije godine. Pokušavao se nekoliko puta vratiti, ali nije išlo…Dvije godine su prošle u mukotrpnoj rehabilitaciji, na raznim terapijama, međutim, pomaka nije bilo.

Ovog ljeta, Miljan, inače stanovnik Banjaluke, a prvotimac Krupe na Vrbasu, kada je vidio da nema pomaka, odlučio je da napusti Krajinu, i zaputi se u rodni Leskovac.

– Bilo mi je izuzetno teško da donesem takvu odluku. Ali, ništa drugo mi nije preostalo, jer razmišljao sam da okačim kopačke o klin. Rastao sam se prijateljski sa ljudima iz Krupe, kojima ne mogu zaboraviti, šta su sve za mene učinili, pogotovo tokom ove dvije duge godine oporavka. Tretirali su me kao najstandardnijeg prvotimca, ali povreda je bila jača. Jedino rješenje bio je povratak u toplinu porodičnog doma. Prognoze su bile crne, bilo mi je ugroženo i hodanje, a da ne govorim o nekom profesionalnom odnosu – priča Miljan i nastavlja u jednom dahu:

– Dok sam se odmarao kod kuće zazvonio je telefon. S druge strane Buco (Dragomir Ilić) i pita me mogu li doći u Beograd, kod doktora Vase Simovića, jer je on dovezao neke igrače Krupe, pa da i ja pokušam još jednom sa terapijom. Dijagnoza je bila da su tetiva i ligamenti oštećeni, dobio sam terapiju, i evo, hvala Bogu za dva mjeseca ne samo da sam stao na noge, već uveliko razmišljam da krenem u pun trenažni proces. Polako treniram, i pojačavam intezitet. Vjerujem da više neće biti problema, i da ću brzo nadoknaditi sve propušteno – nastavio je priču Miljan Ljubenović.

A, onda uzdah, dubok ‘ko kanjon, “Tijesno”, “Sutjeska”, “Morača”, ili “Kolorado”, sasvim svejedno, jer u očima ovog dobroćudnog momka osjećate bol, ali i želju da nadoknadi sve propušteno. A, nesmijemo zaboraviti, da je u trenutku povrede, bio među 10-k najboljih igrača Premijer lige BiH, a na leđima je imao tek 21 godinu. Granice su bile visoke, ali jednostavno tada se nije dalo….

– Kada sam odlazio iz Krupe, uzeo sam papire, jer u tom trenutku nije bilo nade uopšte da ću više “šutnuti” loptu. Danas je situacija potpuno drugačija, želja i volja nikada veći, nadam se da će i snaga i kvalitet doći na svoje. Gdje ću nastaviti karijeru? Bez obzira što nemam nikakvu obavezu prema Krupi, ja sam njihov! Naravno, ukoliko im budem potreban, vidim da guraju dobro, naravno da pratim sve. To je prije svega moj dug prema toj cijeloj sredini, klubu, porodici Ilić, koja me doživljavala kao svoga sina. ma, i više od toga! I ako ne budem potreban, neću se ljutiti, valjda će se naći neka sredina i za mene – nastavlja svoj monolog Miljan.

A, kako ne bi bilo mjesta za njega, kada je tokom boravka Krupe u Staroj Pazovi, “dotrčao” iz Leskovca, koji i nije baš blizu. Družio se, navijao za svoje saigrače, bivše i vjerovatno buduće.

-Nemoj ga puno zamarati, biće prilike da o Ljubanu pišeš – u prolazu nam dobaci Buco Ilić, valjda otklanjajući i posljednju dilemu, gdje će i čiji je “ničiji” Miljan Ljubenović.

– Imali smo strašnu generaciju, 1995. godište. Vukotić, Koljić, Jašarević, ja, Redžić još mlađi….Igrali smo i bili iznenađenje za sve. Baš onako “mali” klub, koji je imao sve odlike najvećeg. To se nezaboravlja. Ako u životu ima druge šanse, vjerujem da ćemo nešto slično ponoviti – zaključio je Miljan Ljubenović.

Uloge nisu bitne, karte su se izmiješale, ali ostalo je ono za sva vremena “Neka gori kanjon cijeli, plavo bijeli, plavooo – bijeliiii”….

Uskoro očekujete pit bula na terenu, čuvajte se stiže Miljan Ljubenović….