Pisati o Krupi i nije baš lako, kako neki na prvu misle….Ni manjeg kluba, ni više materijala, ali kako god da okreneš pisati se mora….

Već pomalo otrcano zvuči poređenje ovog kluba sa Hofenhajmom, Lensom, ili nekim drugim evropskim patuljkom, jer ovo što Krupa radi iz dana u dan prevazilazi gotovo sve okvire, barem one fudbalske.

U zemlji u kojoj ništa nije poredano kako treba, pa ni fudbal nije izuzetak, nositi se sa Željom, Sarajevom, Zrinjskim, Širokim….je podvig, ma šta i kako neki pričali. Nemojte zaboraviti da u Krupi živi nekoliko stotina duša, koji se ujutru razlete da zarade komad hljeba, i u svoje domove vrate se u poslijepodnevnim časovima. Nije njima do fudbala, da se ne lažemo, jer život u surovom kanjonu nikad nije bio lagodan. Baš zato onih, 300, 500, 800, 1.000, nekada i 1.500 gledalaca je pravi podvig, jer prvo veće mjesto je Banjaluka, ravno 30 kilometara, na drugu stranu Jajce 40, do Mrkonjić Grada takođe 30-ak. Malo će ih se zaputiti uz obale Vrbasa, pa zato svakog gledaoca i to ponaosob i poštuju u Krupi!

Oni koji izdvoje vrijeme, novac i želju da dođu da gledaju to sportsko čudo, prije svega su dragi gosti, dobrodošli u domaćinsku kuću, kako na tribine, tako i bilo koji kutak modernog sportskog zdanja. Znate li nekoga ko je imao želju da zaviri u svlačionice, klupske prostorije, pres salu…. a da mu to nije dozvoljeno, ne samo kad se nešto događa na stadionu, već u bilo koje doba dana i noći. Kapije su otvorene 24 časa, za dobronamjerne i zlonamjerene. Ima i takvih, i to sve više, teško je u našem narodu odvajkada odvojiti žito od kukolja. Vijekovima već idu zajedno, pa tako je i u sportu, neko prihvati veličine, neko se jede u sebi, što „oni“ uspijevaju, a ne on….Srpska posla….

U cijeloj priči nismo spomenuli porodicu Ilić. Oni jesu prepoznatljiv znak FK Krupa, ali budite uvjereni, samo kotačić u jednoj mašineriji, koja kuca kao „najpodmazaniji švajcarac“. Krupa je rasla, Ilići su jačali sa njom, ali svaki kamen, drvored, kocka u parkingu, ograda, semafor… ostavljen je u amanet FK Krupa.

Ne sebi!

Kada se završi utakmica Buco se uvuče u krevet kod svoje Željke, Draško kod Dragice, a Dragan kod Vanje…..Prespavaju i opet kamen, ograda, sutra reflektori…..ostavljajući to nekome. Ne Mladenu i Vladimiru, Jovici, Slaviši i Luki…već svom mjestu, Banjaluci, Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini, pa ako hoćete i Evropi, jer igraće se u Krupi mnogo toga evropskog, upamtite to, pitanje je samo ove, dogodine, ili za koje proljeće. I tu nemislim samo na Krupu, već na mnoge druge klubove i reprezentacije, koje će odlaziti iz ovog bajkovitog mjesta u svoje velegrade. Neće ni znati za braću Iliće, jer koliko mnogi mislili da su oni najvažniji, za konačni projekat, i nisu, vidjećete, vrijeme će pokazati to pravo lice…..

Danas Krupa igra velike utakmice, gotovo svakog dana postavlja neki novi rekord, prije svega svoj, ali ne zaboravlja ni male momente koji su i učinili ovaj klub velikim, a opet tako malim. Jer bundesligaški pohod krenuo je iz Ramića, kada se vojevalo za Regionalnu ligu. Nadomak Banjaluke skupilo se 1.000 gledalaca, pobjedi Krupa „nekako“ 2:1 i ode u viši rang….Godinu kasnije „majstorica“ na „Rosuljama“. Krajina drugoligaš, a Krupa regionalac i to drugoplasirani. U Krupi bi 3:1, slijedi revanš u Banjaluci, srijeda, radni dan, a na „Rosuljama“ ni igla da padne! Pobijedi opet Krupa….Slijedile su bitke na Ozrenu, Žeravici, Doboju…..To su one prave „velike“ utakmice Krupe, jer da nije bilo njih, ne bi bilo danas Borca, Želje, Zrinjskog…..

Biti istoričar jednog kluba nije ni malo lak posao, pogotovo kada istorija staje u nekoliko sezona, naguralo se i žita i kukolja….teško je razabrati ono pravo zrno, jer krupske pogače uvijek su bile od brašna prosijanog na kamenu sa vrbaskih vodenica. Ima ih i danas, kilogram košta 2 marke, tek kada ga probate, osjetićete svim čulima šta znači Fudbalski klub Krupa i zašto ti ljudi cijene svakoga dobronamjernika, cijeneći na kraju tako i sebe.

Život nije lopta, niti onih 90 minuta, već upravo suprotno, to su u Krupi na Vrbasu shvatili odavno, i zato im ide sve od ruke. Žive za danas, ponekad misleći o sutra, prisjećajući se jučerašnjeg….

Priča ne bi imala smisla da ne spomenemo i one pregaoce koji su svaki na svoj način udarili pečat u ovom kolektivu. Nećemo ih nabrajati, svako od njih sebe će pronaći čitajući ove redove. Jer da sam njih pitao, odmahnuli bi rukom, „volim Krupu, ali nemoj mene spominjati“! Ispoštovaćemo njihovu želju, dajući im u amanet da nastave svoju borbu, pa makar bila i sa vjetrenjačama, jer borba uvijek ima smisla, i u pobjedi i u porazu. Zato „najpodmazaniji švajcarac“ i jeste tako moćan, do neke nove priče…..ispričane ili neispričane, sasvim svejedno, ali će je biti……