Nekadašnje Sarajlije Jovanka (65) i Velimir Krivić (58), koji žive u Donjem Hasiću, rizikovali su egzistenciju da bi kupili koze, a onda su u uzgoju tih životinja pronašli i zaradu i smisao života!

Počeli su sa dvije, a sada imaju 25 koza. Rase su alpina i sanska, a ima i poneki mješanac.

U najboljem ljetnom periodu jedna koza dnevno daje dva litra mlijeka. Krivići prave više vrsta sireva, poput mladog i zrelog, a tu su i meso i mlijeko.

Jovanku i Velimira, bivše Sarajlije, nemaština i muka su natjerali da se snalaze sami i žive od svojih deset prstiju, bez kuće i posla.

– Godine 2011. djever je prodao stan i kupio ovo imanje, a mi smo ostali da mu pomognemo. Sve pare smo uložili u ove zgrade. Djever je umro, a mi smo ostali na imanju i kupili dvije koze da se prehranimo – priča Jovanka.

Sve koze i jarići, koje uzgajaji Krivići, imaju imena: Belisima, Žuta, Judi, Mrvica, Antilopa, Nane, Cvetana… i svi se odazivaju kada ih zovnu.

– Mnogo ih volim. Koliko god im ljubavi date još više vam uzvrate, za razliku od ljudi koji zloupotrebljavaju nečiju ljubav – kaže Jovanka.

Ona napominje da nije lako brinuti o kozama jer se cijeli dan mora posvetiti njihovoj ispaši, hranjenju i muži.

Ali, Jovanka je navikla da se bori za opstanak – otac joj je umro kada je imala samo tri dana, rasla je u siromašnoj porodici, a potom radila teške poslove u hidrogradnji i kuvala za 400 ljudi.

– Pravimo mladi zreli sir čuvan u surutki. Žene iz Šamca dolaze svaki dan po surutku, kupuju mlijeko i sir, a mi prodajemo živo meso. Mlijeko od koze je prirodni antibiotik, kao i svi koziji prirodni proizvodi. Alergična sam na polen, ali to lakše podnosim pijući kozije mlijeko – objašnjava Jovanka.

Krivići poklanjaju mlijeko i surutku starijim ljudima, radno nesposobnim, djeci i bolesnima.

– Nije nikakav problem da im i donesemo kući. Neka se jave. Vrijeme je božićnog posta, mi postimo, a sada imamo više i pomažemo drugima – ističe Jovanka.

Jovankin suprug Velimir navodi da je posao oko koza naučio od supruge, ali da je ponekad teško, jer je kozama potreban čoban.

– Ne držimo ih zatvorene nego ih čuvamo. Proširili bismo proizvodnju, ali nemamo dovoljno staja, a i ovo što imamo već je tijesno. Žena je od skoro dobila malo penzije, a ja sam borac prve kategorije i imam na godišnjem nivou 138 KM – navodi Velimir.

Koza se jari dva puta u godini, a sve te poslove obavljaju sami. Jednom su, navodi Velimir, pogriješili. Davali su kozi hljeb i ona je prilikom jarenja uginula.

– Sa kozama smo po cijeli dan ili supruga ili ja, ali ljubav i sreća sa njima je velika i neprocjenjiva. Kada čovjeka zovnete nekada se i ne okrene, a koza odmah dođe – kaže Velimir, milujući po glavi jednog jarića koga Krivići zovu – Maneken.