Nikica Klinčarski (5.1.1957, Berovo), “atomski mrav” Partizana, jedan je od onih koji je ostavio pečat u jugoslovenskom fudbalu a da se nikada nije trudio da svoje znanje, lavovsko srce i borbenost istakne bilo gdje osim na terenu. Takav je bio kao igrač, takav je i sada kao trener. Nikada u centru pažnje, a po rezultatima koji su ga pratili kroz čitavu karijeru, zaslužio je mnogo veću pažnju.

Odigrali ste 565 utakmica za Partizan (73 gola), Saša Ilić je preskočio i Mocu Vukotića i vas, ali niko vam ne može preuzeti “bronzu”?

– Drugo je vrijeme bilo. Prvo i osnovno, nismo mogli u inostranstvo prije 28. godine. Dalje, konkurencija je bila žestoka, ali kada bi ušao u tim, teško si izlazio. I najzad, ja sam promjenio sedam-osam trenera i kod svakog sam morao iznova da se dokazujem. Zato nisam imao milosti prema protivniku, ali ni prema sebi i sve to je rezultiralo tolikim brojem utakmica.

Da li se osjećate kao legenda kluba s obzirom na to da vas je malo u medijima i da niste uz najbolji sastav?

– Mene u klubu tako ne gledaju, ali ja za to nisam kriv. Možda i jesam, možda sam pogriješio što sam preko 600 puta nosio “crno-beli dres”, a nikada to nisam potencirao. Kada je Saša Ilić rušio moj rekord, u klubu me nisu pomenuli. A ja sam treći i po broju prvenstvenih utakmica. Ali, uvijek sam smatrao da je teren mjesto gdje ja treba da govorim, a drugi da pričaju o meni i mojim igrama i dostignućima. Očigledno je da su legende oni koji su podobni, a to nije moja vrlina.

Nažalost, češće ste se pojavljivali kada su izbili sukobi u Partizanu, tvrdili ste da je normalno da razmišljate svojom glavom i sami odlučujete za koga ćete glasati?

– Možda to u ovo vrijeme zvuči čudno, ali ja često nisam znao ni ko je predsjednik kluba. I sada sam htio da se distanciram, ali nisam mogao. Jer, fudbal u nas polako umire, sve je važnije od fudbala. I druge stvari su, nažalost, u igri. Ja sam samo za to da se Partizan vrati fudbalu, a ne politici. Ima i u ovoj upravi razumnih ljudi koji mogu da pomognu, ali i oni moraju da shvate i prihvate da mora da prevagne fudbalska filozofija. Da igrači koji su stvarali klub, mogu da kažu šta misle. Da se, dakle, čuje glas veterana, da se naši predstavnici nalaze u forumima i da mogu da se pitaju za stručne stvari.

Takav stav je mnogima doneo brdo problema, a rečenica koju ste izgovorili: ne znam ko mi je pomogao da ne dobijem otkaz, možda mojih skoro 600 utakmica u dresu Partizana, jasno govori koliki je jaz u klubu?

– Ne znam kako, ali obje suprotstavljene, da kažem, grupe, moraju zarad Partizana da pronađu zajednički jezik. Kako znaju i umiju. Sadašnji čelnici moraju da vode više računa o omladinskoj školi koja je bila i biće izvor prihoda, i da ne sijeku granu na kojoj i oni sjede. Zato treba izbrisati sujetu iz svakodnevnog “menija”. I zaboraviti na samo sopstveni interes. O tome sam govorio i uvijek ću govori, argumentovano, bez vrijeđanja…

Sada trenirate najmlađe, da li je to zbog toga što ste bili na strani Nenada Bjekovića ili je to normalan sled događaja?

– Dugo radim sa klincima, sada vodim generaciju 2007. i to je to.

Jednom prilikom ste izjavili da i vi možete da postavite pitanje: zašto nikada niste bili kandidat za trenera prvog tima. Da li ste dobili odgovor?

– Nisam, a i ne tražim ga. Šta znači biti trener prvog tima u današnje vrijeme? Meni nisu dali ni novac za školovanje za profi licencu. To sve govori. Očigledno je da nekome nisam odgovarao, jer sam se uvijek samo bavio fudbalom.

Da li je vaš najveći trenerski uspjeh što ste pokazali da dječaci rođeni 1997. godine nisu “promašena generacija” kako su mnogi u klubu tvrdili?

– Kada je u pitanju ta generacija, istina je da niko nije htio da je preuzme. Ja sam prionuo na posao, došao je i Moca Vukotić na mjesto direktora, dolazio je na treninge, radili smo, pričali, konsultovali se. Djeca su to vidjela i prihvatila moj rad, a koliko smo dobri bili pokazuje i podatak da Zvezda, sve sa Grujićem, Jovićem i Jovanovićem nije mogla da nas pobjedi. A pomenuo bih i generaciju “1984” koju su predvodili Tubić, Grubješić, Radović, Drinčić, Rnić… Svi su postali igrači, ali mi je žao što nisam mogao više da im pomognem, jer su vrijedeli i mogli još više.

Da li ste zadovoljni svojom fudbalskom karijerom?

– Možda sam mogao i više, ali nisu se sve kockice poklopile. Možda me je sputavala i moja visina, jer u ono vrijeme su se više cijenili krupniji i jači, a možda je i moja krivica bila što nisam tražio da igram na mjestu koje mi najviše odgovara. Bio sam univerzalac i krpio sam sve rupe ćuteći. Mislim da sam najbolje partije pružao kao lijevi bek ili lijevo krilo. Čuvao sam naše najbolje igrače, pitajte Šestića, Pižona, Sliškovića kako su u tim duelima prolazili, ali se nisam orijentisao samo na odbranu, već sam uvijek stizao da budem i u prvim napadačkim linijama.

klincarski (1)

Trenerska karijera nije ispratila fudbalsku?

– Nije, ali već sam objasnio zašto. Međutim, ponoviću: kada je Partizan u pitanju, uvijek sam na raspolaganju. Radiću svim srcem, pa je tako i sada kada vodim klince. I uvek će teren biti jedino mjesto na kom ću pokazivati koliko umijem i znam.

Čega se najradije sjećate, kada vam je bilo najljepše, koja su najveća dostignuća?

– Sjećam se svih debija. Za prvi tim Partizana zaigrao sam u Sarajevu, ušao sam, loptu nisam pipnuo, a kada je došla do mene postigao sam gol sa 16 metara. I kada sam debitovao za “A” reprezentaciju protiv Urugvaja(2:1), opet u Sarajevu, postigao sam gol iz voleja. I za mladu selekciju sam debitovao golom. Uvijek će mi ostati u sećanju i prvenstvo Evrope za igrače do 21. godine, opet je Sarajevo te 1980.godine bilo moj srećan grad, bili smo prvaci, igrao sam i na Olimpijskim igrama u Moskvi. A najbolje partije sam pružao protiv Crvene zvezde, nikada nisam dobio ocjenu manju od “osmice”.

Za “A” reprezentaciju ste odigrali samo osam utakmica i postigli jedan gol?

– Osim strašne konkurencije, problem je bio i ključ po kome se biralo. Tako mi je jedina neostvarena želja ostalo Svjetsko prvenstvo u Španiji. Igrao sam u kvalifikacijama, a onda je pred polazak počela da radi kuhinja. Znali smo da se bira po tom prokletom ključu, ali i taj ključ nije mogao da mi otvori vrata. I tako, nijedan Makedonac nije otišao na Mundijal, a pored mene kandidat je bio i Vasil Ringov.

Nedavno se opet, kroz medije, “otvorilo” pitanje regularnosti utakmice Roma – Partizan iz davne 1988. godine, burno ste reagovali?

– Kako da ne reagujem, jednostavno, ne dozvoljavam da se moje ime pominje u bilo kom negativnom kontekstu! Ne dam da mi kaljaju ime, da me stavljaju tamo gdje mi nije mjesto. Nikada se nisam služio prevarama, pa ni u tom dvoboju. Bio sam kapiten i nikada ne bih prodao utamicu, niti sam. A ako je bilo nekog dogovora sa Italijanima, ako je neko učestvovao u nečasnim radnjama, zna sa način i put da se dođe do istine. Ja nisam iz te priče i zato stavljam tačku.