Marta 1943. godine, u Vrnjačkoj banji, Veselin Šijaković je ubio gestapovskog oficira, jednog od najodgovornijih za nacistički zločin u Kragujevcu 21. oktobra 1941, kada je strijeljano 3.000 civila, od kojih 300 učenika.
Sa dva druga, Veselin je uspio da pobjegne u šumu, gdje su susreli pripadnike Jugoslovenske vojske u otadžbini, i to Jeličkog korpusa koji se već bio proslavio oslobađanjem Gornjeg Milanovca, Užica, Čačka, Požege. Odlučili su da ostanu sa njima i raspoređeni su u jedinicu zaduženu za diverzije. Jedinica je bila sastavljena od trojki. Veselin je postavljen na čelo jedne trojke. I tako je krajem jula 1941. započelo njegovo ratovanje.
Prva velika bitka u kojoj je učestovao bila je pokušaj oslobađanja Kraljeva, u oktobru 1941. Najjače njemačko uporište u Kraljevu bila je Ratarska škola. Na nju je, sa bombom u ruci, juriš predvodio Jovo Bojović, komandant Korpusa. Pokosio ga je prvi njemački rafal. Još dosta Veselinovih saboraca je te večeri izginulo, pa je jedinica bila prinuđena da se povuče.
U jesen 1942, vrhovna komanda je, po predlogu Ravnogoraca iz Beograda, odlučila da likvidira gestapovskog majora koji je imao ključnu ulogu u streljanjima civila i đaka u Kragujevcu. Za taj zadatak je određena jedna trojka s najviše iskustva. Ušli su u zgradu u Beogradu u kojoj je živio taj major, kroz otvoren prozor podruma, ali ih je na stepeništu koje je vodilo na sprat, dočekao njemački stražar i pobio ih.
U međuvremenu, gestapovski oficir prešao je u Vrnjačku banju, gdje su Nijemci imali jako uporište, oko deset hiljada vojnika. Šijaković je sam prijavio svoju trojku za likvidaciju njemačkog oficira. Pridružio im se jedna vojnik iz Vrnjačke banje, koji je dobro poznavao teren.
Veselin Šijaković je detaljno opisao kako je to uspio:
-Noću smo se prikrali vili u kojoj je živio gestapovski oficir. Čekali smo u dvorištu da dođe sa sedeljke u obližnjem hotelu. Oko jedan sat poslije ponoći, u pratnji trojice vojnika, pojavio se, teturajući se, očigledno pijan. Vojnici su mu pomogli da se popne uz unutrašnje stepenište i vratili se da patroliraju ulicom. Kada je otvorio prozor od svoje spavaće sobe, posao nam je bio znatno olakšan. Uzeo sam merdevine koje smo donijeli sa sobom, i postavio ih uz zid. Prvi put su mi ruke zadrhtale, i to tako jako da su stube počele udarati o zid. Rekao sam sebi: Ipak, ja nisam za ovakve zadatke!
Uspio sam nekako da se popnem u uđem neopaženo. Lijevom rukom sam ga ščepao za kosu i glavu mu pribio uz jastuk, a desnom rukom mu zario nož u srce. Riknuo je kao lav! Pošto glavu nije mogao da mrdne, noge su mu otišle u vis i neprestano koprcale! U istom trenutku, odjeknuo je vrisak žene koja je ležala u susjednom krevetu, na moje zaprepašćenje. Zbunjen, izvadio sam pištolj i upucao je sa par metaka! Moji drugovi, koji su čekali u dvorištu, mislili su da je njemački oficir pucao na mene, jer je dogovor bio da ne upotrebljavamo vatreno oružje, pa je jedan od njih pohitao uz merdevine. Sudarili smo se na merdevinama, niz koje sam ja više padao, leđima, nego što sam koračao.
Zasvirale su sirene, poziv na uzbunu, a mi smo se dali u bijeg kroz susjedna dvorišta. Tek tada sam shvatio da sam zaboravio da uzmem torbicu njemačkog oficira, što mi je bio jedan od zadataka. Mislio sam da ću zbog toga biti kažnjen, međutim, od Vrhovne komande sam odlikovan Obilića medaljom, koju mi je kasnije, pred 20.000 boraca, uručio veliki junak Jezdimir Dangić, komandant Drinskog korpusa – prisjetio se davih događaja Veselin Šijaković.
Nema komentara