Po mnogima najmoćniji čovjek ne samo u vojnim krugovima Srbije, Dragutin T. Dimitrijević, do poslednjeg trenutka se nadao da će ga regent Aleksandar pomilovati, čak i onda kad je te tople junske noći 1917. godine u njegovu zatvorsku ćeliju ušao sveštenik…

Četrdesetjednogodišnji gorostas nervozno je šetao samicom oficirskog zatvora u Solunu paleći jednu cigaretu na drugu. Bila je topla noć, 25. jun 1917. godine. Nekoliko puta već je zvao kapetana Milana Stojkovića, upravnika zatvora, stalno ga zapitkujući da li je stigao glas od regenta Aleksandra Karađorđevića. I svaki put isto – ništa. Potom je nastavljao šetnju ćelijom očigledno tijesnom za njegovo ogromno tijelo u besprekorno čistoj vojničkoj uniformi s čizmama uglancanim do savršenstva. Bio je gotovo ćelav, a ono malo kose oko ušiju bilo je kratko podšišano. Ispod izrazito gustih brkova neprestano mu je visila cigareta. Na grudima je nosio samo Karađorđevu zvezdu, lični dar kralja Petra, jedan od mnoštva ordena koje je dobio.

Đeneralštabni pukovnik Dragutin T. Dimitrijević, prvooptuženi na tek okončanom Solunskom procesu, dvema presudama Vojnog suda za oficire i Velikog vojnog suda – bio je osuđen na smrt. Njegova dalja sudbina sada je bila isključivo u rukama regenta. Slično je bilo i sa pukovnicima Milanom G. Milovanovićem Pilcem, Radojem Lazićem i Vladimirom Tucovićem, potpukovnikom Velimirom Vemićem, te majorom Ljubomirom Vulovićem i Radom Malobabićem, jedinim civilom.

Veliki vojni sud samo je teško bolesnim Čedi Popoviću, pukovniku, i Bogdanu Radenkoviću, vicekonzulu, smrtnu kaznu zamjenio zatvorom od dvadeset godina. A po srpskom Ustavu, princ regent je imao pravo da pomiluje osuđenike. Sedmorica osuđenih na smrt ponovo su poslapi molbe za pomilovanje.

I dok je s nestrpljenjem iščekivao vijesti od regenta, čijeg je oca direktno doveo na presto Majskim pučem 1903. godine, nadajući se milosti, Apis se sjetio riječi koje je uputio poručniku Josifu Protiću, pomoćniku upravnika zatvora i svom nekadašnjem potčinjenom:

– Čuo si presudu! Oni drugi, ne vjerujem da će biti streljani. „Onaj” može da ih pomiluje. Ali mene, mene više ni sveti Petar ne može da spase!

Ipak, i dalje se nadao. Kad je noć odmakla, malo je večerao i legao. Još jedan dan života, mislio je, mada je tog popodneva sestriću Milanu Živanoviću napisao:

– Svršena je stvar… Od Vojnog suda osudili su me s drugima na smrt… Tako ja sad stojim pred otvorenim grobom i ne znam koliko ću još časova biti na ovom svijetu… Ja umirem nevin… Uvjeren da je moja smrt i smrt mojih drugova potrebna za dobro Srbije…

Uostalom, tek sad je bio sasvim svjestan da je čitavo suđenje bilo farsa. Od 2. aprila do 5. juna, koliko je trajalo, na njemu je zvanično svjedočilo ili dalo da im se izjave pročitaju 108 svjedoka, svi u korist optužbe. Na sudu nije prozvano ime ni jednog jedinog svjedoka odbrane. A i deset branilaca optuženih nisu se mnogo mješali u svoj posao. Na kraju, mada je to bilo prije početka procesa, munjevitom brzinom postavljene su nove sudije, po mjeri onih koji su i pripremili optužnicu.

Mada mu je od hapšenja, 15. decembra 1916. godine, bila uskraćena ne samo prepiska nego i čitanje novina, Apis je – podmitivši upravnika zatvora – povremeno dolazio do njih. Tako je i saznao za izjavu Nikole Pašića, predsjednika vlade, datu jednom stranom novinaru koji ga je pitao da li su neki srpski oficiri kovali zavjeru da dignu pobunu u vojsci. Političar koji je „volio vlast gotovo isto toliko koliko i život”, mnogo prije suđenja, odgovorio je:

– Te budale su htjele da ubiju mene i prestolonaslednika Aleksandra, izazovu pobunu u vojsci i zaključe separatni mir s Austrijom!

Više nego očigledna presuda s najvišeg mjesta i to mnogo prije suđenja. I pored svega toga, Apis je s nadom utonuo u san.

Oko jedanaest sati, međutim, probudilo ga je drmusanje. Pred zatvorenikom koji je bio jedan od najvažnijih zaverenika u ubistvu kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage, 29. maja 1903, i sumnjičen za organizaciju atentata u Sarajevu na nadvojvodu i austrougarskog prestolonaslednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, 28. juna 1914. godine, stajali su upravnik zatvora i vojni sveštenik Zdravko Paunović. Ćutke su gledali u čovjeka u postelji kome su zbog ogromne snage još u mladosti nadjenuli ime Apis, po staroegipatskom biku koji je označavao boga Ozirisa. Nije poznato da li su znali da „apis” na grčkom, jeziku tla na kome su bili, znači pčela, api su znali da je njegov let završen.

Apis je, zapanjujući hitro za svoju masu, skočio, zategao uniformu i ponudio došljacima da sjednu. Znao je da od pomilovanja nema ništa. Uobičajeno je da sveštenik ulazi u ćeliju na poslednju ispoved i pričest osuđenika. Uhvatio je protu Zdravka za ruku i rekao:

– Znači, osudili su nas, ali ne znam kakve će koristi imati kad nam uzmu život i glavu. Znate li da li je Kruna potvrdila naše presude i da li će nas streljati sve i kada? Da li su bar neki pomilovani? Da li ste posjetili ostale?

– Samo Vulovića i Malobabića! – škrto je odgovorio sveštenik.

– Znači da smo nas trojica propali! – gotovo je viknuo Apis i onda mirnije dodao: Što manje, to bolje, eto tako ja računam. Dakle, smrt je tu! Pa, dobro, kad je već tako, umreću mirno i drage volje…

Potom je, odbijajući da se pričesti, zamolio sveštenika da njegovom sestriću uruči oproštajno pismo i zapisnik izjava na sudu. Prota je pristao, ali pismo i zapisnik nikada nije predao Milanu Živanoviću, Apisovom sestriću koji će docnije – 1955. godine – doktorirati upravo na slučaju svog ujaka.

Pola sata kasnije, u 23.30, pozvao je u ćeliju poručnika Protića i predao mu svoje najdraže odlikovanje, Karađorđevu zvijezdu, uz riječi:

– Ja znam da će me prije streljanja degradirati, skinuti činove, kokardu sa kape, poskidati ordenje, ali neću da idem na pogubljenje s ovim ordenom. Vi ste oficir i zato vam ovo dajem za uspomenu… Zadržite ga!

Upravo tada iz obližnjih ćelija čuli su se isprekidani uzvici: „Živio prestolonaslednik!” To su četvorica osuđenika na smrt – Milovanović, Tucović, Vemić i Lazić – upravo saznali za dekret regenta Aleksandra kojim su pomilovani. Apis je mirno ispijao svoj poslednji lonac kafe. Iz ćelija Ljubomira Vulovića i Rada Malobabića ječala je tišina.

Tačno u jedan sat poslije pola noći kod Apisa je ušao kapetan Stojković. Kratko ga je obavijestio da ostali čekaju u prizemlju. Apis je brzo obukao novi koporan i zamolio za dozvolu da se oprosti od drugova koji ostaju u zatvoru i od stražara.

Dole su ih već čekali automobili. Apis i kapetan Stojković ušli su u druga kola, major Vulović i poručnik Protić u prva, a Malobabić i sveštenik Paunović u treća. Svi u pratnji žandarma. Kad su krenuli, paleći cigaretu na cigaretu, Apis je zamolio vojnike: „Gađajte dobro!” A onda dodao gotovo radoznalo:

– Da li ćemo daleko? Gdje je to? Zašto idemo noću, kad vojnici neće moći dobro da vide i neće dobro nišaniti? Trebalo bi da sačekaju da se razdani.

Dok su izlazili iz Soluna, ništa se nije vidjelo. Vezan lisicama, Malobabić je, obrvan tuberkulozom, gledao ispred sebe držeći ruke sklopljene kao da se moli.

– Dobro poznajem Solun – prozborio je – ali ne znam kuda idemo iako mi se čini da smo na putu za Mikru.

Bio je u pravu. Povorka je potom s puta za Mikru skrenula prema usamljenoj uvali, gdje se ubrzo zaustavila. Osuđenici su s pratnjom pješice nastavili još dvadesetak minuta mračnom uvalom. Poručnik Protić išao je prvi, za njim Vulović hramljući bolesnom nogom, a onda Apis i Stojković. U jednom trenutku Apis je doviknuo Vuloviću:

– Kako napreduješ, Ljubo? Hoćeš li moći? Ovo ti je kao ratna noćna služba.

Major Vulović se oglasio, ali ne Apisu:

– Ama Protiću, kuda nas vodiš kroz ovu pustaru?

A kad su stigli na mjesto određeno za gubilište, Vulović je upitao Apisa:

– Dragutine, izgleda da smo samo nas trojica?

– Tako je, Ljubo, ostali su sigurno pomilovani. I ako je tako, dobro je!

Čekali su na mjestu određenom za pogubljenje. Na istoku su se pojavljivali prvi zraci praskozorja. Bilo je 3.20 časova. Vod vojnika, njih petnaestorica, pri svjetlosti tri fenjera punili su puške. Komandant mjesta Soluna pukovnik Milan Dunjić, zadužen za nadgledanje izvršenje kazne, pregledao je tri rake, iskopane na brzinu i nevješto. U sredini svake bio je poboden kolac visine oko dva metra.

Dok su pripreme odmicale, tri osuđena prijatelja, koja su se sastala prvi put poslije šest mjeseci pritvora, razgovarala su šapućući. Onda je Apis, posmatrajući tri groba u mračnoj dubodolini, poluozbiljno dobacio pukovniku Dunjiću:

– Zašto nam nisu izabrali bolje mesto, negdje tamo gore, odakle se vidi more? Znaš, ipak treba nekakav dekor! I, molim te ponovo, naredi vojnicima da pažljivo nišane, da nam ne unakaze lice…

Potom su se sudije vojnog suda primakle stolu na kome je, s obje strane, stajao po jedan fenjer. Tri osuđenika stala su ispred njih, a blizu zjapećih raka. Stravičan prizor upotpunjavao je potpukovnik Ljubomir Dabić, ogrnut crnom pelerinom. Kao predstavnik vojnog suda, imao je zadatak da „glasno”, kako je zakon nalagao, ponovo pročita presude. Čitao je brzo, ali tečno, hladnokrvnim, gotovo ciničnim glasom. Ljekar i sveštenik stajali su sa strane. a vojnici u velikom polukrugu. Osuđenici nisu pažljivo slušali, te optužbe čuli su već mnogo puta. Sašaptavali su se i smješkali jedan drugom.

Za vrijeme tog dugog čitanja Apis je popušio više od četrdeset cigareta. Mada je poručniku Protiću dao tri kutije da ih podijeli vojnicima, sad je morao da uzme nekoliko komada. Konačno, u 4.30 sati, pukovnik Dabić završio je svoj dio posla. Vojnici su poustajali i počeli, da bi se ugrejali, da se pljeskaju po ramenima. Slabi plamičak fenjera bio je pri kraju.

Osuđenici su se zgledali i onda prišli oficirima da se oproste. Poslije toga poručnik Protić poskidao im je pletenice s kapa, kokarde i epolete…

Oficiri iz pratnje zatim su degradirane osuđenike priveli otvorenim grobovima. Kad je stao ispred desne rake, Apis je ponovo zapovjedao:

– I ovde po starešinstvu. Ja ću, kao viši oficir, stati s desne strane da podnesem poslednji raport. Nego, nešto mi je mnogo plitak ovaj grob…

Pošto se oprostio s kapetanom Stojkovićem i stegnuo ruku pukovniku Dabiću i poručniku Protiću, upravo ražalovani pukovnik Apis prvi je uskočio u svoj grob. Blijed kao vosak, držeći u ruci nedogorelu cigaretu, ipak je izgledao mlad, odlučan i snažan. Protić ga je konopcem vezao za motku u grobu, onako kako je zakon nalagao. Onda mu je, takođe po propisu, maramom vezao oči. Vuloviću je morao da pomogne da siđe u grob. Malobabića koji je zapomagao vojnici su donijeli na rukama i spustili u lijevi grob. Kad je jedan vojnik počeo da mu vezuje oči, jedini civil na stratištu je jeknuo: „Hoću da vidim Sunce!”

Tada je Apis viknuo:

– Živjela Velika Srbija! Živjela Jugoslavija!

Iz susjednog groba potom se oglasio Vulović:

– Živela Velika Srbija! Pozdravite nam djecu kad budete otišli!”

Streljački vod prišao je na pet koraka od raka. Kapetan Stojković podigao je sablju, a zatim se čula komanda:

„Pali!”

Prvi plotun odmah je ubio Malobabića. Apisovo telo klonulo je na kocu, glava mu je pala na lijevu ivicu groba. Krv je kuljala iz moćnog tela, ali ono je još bilo živo. Vulović je tresao levom rukom. Poslije drugog plotuna ljekar je potvrdio da su i njih dvojica mrtvi.

Nijedan od trideset hitaca nije ih pogodio u glavu. Vojnici su uslišili molbe osuđenika i dobro su nišanili. Poručnik Protić pokrio je Apisovo lice crnom maramom i stavio mu kapu na glavu. Isto su postupili i s Vulovićem i Malobabićem. Kad je sveštenik Paunović očitao molitvu za pokoj duše pokojnika, svi su već bili spremni za povratak.

Niko, izgleda, nije primetio roj pčela koji kao da je iznikao iz svježe desne humke. Njihovo zujanje mnogi su još dugo slušali.