Za Jo­va­ku Do­šlov kažu da je je­dna od naj­sta­ri­jih sta­no­vni­ca ši­pov­skog kra­ja. Ro­đe­na, sa­da već da­vne, 1922. go­di­ne, prko­si vre­me­nu, a živi na izvo­ri­ma Pli­ve, u se­lu Plje­va. Nje­na ku­ći­ca na­la­zi se na sa­mom izvo­ru ove ri­je­ke Pli­ve, odno­sno, je­dnom kra­ku izvo­ra ko­ji izla­zi iz pe­ći­ne.

Ba­ka Jo­van­ka kaže da je taj­na nje­ne du­go­vje­čnos­ti možda baš u izvo­ru ko­ji sva­ko­dne­vno gle­da.

 – Ne­ma ve­će lje­po­te od ovog izvo­ra. Ov­dje živim vi­še od se­dam de­ce­ni­ja, slu­šam huk ri­je­ke sva­ko­dne­vno. Ona je li­jek i raj za du­šu. Čes­to se za­pi­tam, ima li ka­kvu moć. Pro­la­zi ovu­da i sta­ro i mla­do, gle­da­ju, is­tražuju, ču­de se i di­ve Pli­vi – za­po­či­nje pri­ču 95-go­diš­nja sta­ri­ca.

U Plje­vu je do­šla iz obližnjeg se­la So­ko­čni­ca ka­da se uda­la.

Ima­la sam li­jep brak sa po­koj­nim Stan­kom. On ode pri­je 17 go­di­na u 86. go­di­ni, a ja, eto, os­ta­doh da se pa­tim. Sva­ki dan mislim da je po­slje­dnji, ali Bog ne uzi­ma kad čo­vjek ho­će, ne­go kad on odre­di. Sa Stan­kom sam ste­kla i se­dmo­ro dje­ce, šes­to­ro ih je preži­vje­lo i ra­su­lo se svu­da po svi­je­tu. Sa mnom je os­tao sin Stan­ko sa po­ro­di­com. I nje­mu je već 57 go­di­na – pri­ča Jo­van­ka.

Upam­ti­la je sva­ka­kvih za­la, do­bro se sje­ća i je­dnog i dru­gog ra­ta. U oba je mo­ra­la da bježi.

Us­ta­še su ve­li­ko zlo. Bježala sam kao mla­da po okol­nim se­li­ma, ka­da su za­la­zi­li u na­še kra­je­ve, sa­kri­va­ju­ći se od noža. Is­ta su­dbi­na me za­te­kla i u ovom po­slje­dnjem ra­tu. Ka­da je pa­lo na­še se­lo, je­dno vri­je­me sam bi­la kod kćer­ke u Srbi­ji, dok se ov­dje ni­je smi­ri­lo. Re­kla sam se­bi da vi­še ne­ću ni­ku­da, iako se opet zlo spre­ma, vi­dim ja to do­bro. Ovaj put zlo­tvo­re če­kam kod ku­će – nas­tav­lja ba­ka Jo­van­ka svo­ju ne­obi­čnu pri­ču.

Za svog, go­to­vo sto­go­diš­njeg živo­ta, upam­ti­la je mno­ge režime, od kra­lje­vi­ne, pa do ko­mu­ni­zma, ali i de­mo­krat­skog režima po­slje­dnjih 20 go­di­na, Ipak, iz­dva­ja je­dan u ko­jem se, po nje­nom miš­lje­nju, naj­lje­pše ži­vje­lo.

Kra­lja Ale­ksan­dra pam­tim po do­brom. Na­rod ga je vo­lio, ci­je­nio i po­što­vao. Ja i da­nas znam na­izust ci­je­lu nje­go­vu po­ro­di­cu, ku­mo­ve… Ne za­to što me je ne­ko tje­rao da to na­učim, već za­to što je to bi­la po­što­va­na po­ro­di­ca, možda čak i vi­še u svi­je­tu, nego kod nas – kazuje Jo­van­ka pa­le­ći ci­ga­re­te, je­dnu o dru­gu.

Za kraj smo je upi­ta­li da li je i du­van sas­ta­vni dio živo­ta, da­la nam je ne­obi­čan od­go­vor.

– Ni­sam pu­ši­la, sve do pred sta­rost. Ka­ko su dje­ca odla­zi­la u bi­je­li svi­jet, ta­ko sam i ja pro­pu­ši­la, mi­sle­ći va­ljda da ću u du­va­nu na­ći utje­hu. Ni­sam je na­šla, ali na­vi­ka os­ta­la, pa i da­nas uz šum Pli­ve, ispu­šim ne­ka­da ku­ti­ju, a ne­ka­da i dvi­je. Za­vi­si ka­da se i ko­li­ko ima – za­vrša­va svo­ju pri­ču ova vre­me­šna sta­ri­ca sa izvo­ra Pli­ve.

“Narodne novine”