OFK Sport team je u poslednjih nekoliko godina napravio bum na sceni omladinskog fudbala u Republici Srpskoj. Predan rad, odlični uslovi za naše prilike temelj su svega toga, a malo po malo fabrika budućih asova izbaci po neki proizvod, koji zabljesne punim sjajem. Jedan od tih “bisera” jeste 15 – ogodišnji Jovan Vladimir Pavlović (2000. godište), koji sa uspjehom predvodi kadete OFK Sport team, ali već više od godinu dana je i standardni reprezentativac Srbije u svom uzrastu. O planovima, dosadašnjoj karijeri, željama i do sada ostvarenom, u intervju za naš Portal Jovan Vladimir Pavlović podijelio je kao i neke svoje tajne, sa nama i našim čitaocima.

Reprezentativac si Srbije. Prija li ti ta čast ?

– To je ostvarenje sna! Odigrao sam već 11 utakmica za Srbiju, Igrao protiv Turske, Češke, Holandije, Austrije, Poljske, Italije,…Protiv Makedonije poslednjih 20 minuta bio sam kapiten. To je nešto za pamćenje što neću nikada zaboraviti. Za takve trunutke se živi. Traka sa našom trobojnicom našla mi se oko ruke. Šta više mlad čovjek da poželi.

Da li si nakon prvog poziva bio pesimističan, jer ipak uslovno rečeno u reprezentaciju Srbije došao si iz malog kluba ?

– Da, bilo je na početku malo čudno, jer dolazim iz malog kluba. Međutim, moram priznati saigrači su me prihvatili kao rođenog, a onda je sve lako. Sad sam već starosjedilac među “orlićima”. U januaru je novo okupljanje, jedva čekam da se javim selektoru Marku Mitroviću na pripreme.  

U OFK Sport team si već sedam godina. Da li si zadovoljan svojim statusom ?

– Jesam. Tu sam i postao neko i nešto. Najviše dugujem Radomiru Popoviću, koji je tu od prvog dana. Zajedno smo prošli sve. Tu su i ostali treneri, pa Zlatko Davidović. OFK Sport team je jedna srećna porodica u kojoj se zna ko šta radi. Zato i jesmo za kratko vrijeme postigli puno.

Upravo tvoja generacija promovisala je novi gradski derbi sa Borcem, koji je doskora bio nedodirljiv vladar Banjaluke u mlađim kategorijama ?

– Ti mečevi su uvijek za obje strane bili više od obične utakmice. Tenzije su velike, ali na sreću moja strana uvijek je bila korak ispred Borca. Ne mislim tu samo na utakmice, već i sve ono što prati rad jednog kluba. Mislim, da smo puno ozbiljnija priča nego ona s Gradskog stadiona, od rada, pa do selektiranja. Kod nas sve ide po špagu, pa su i rezultati takvi kakvi jesu.

Da li bi prihvatio poziv Borca da se preseliš s “Pregrađa” na Gradski stadion ?

– Ne. Već sam rekao da je to pomalo neozbiljna priča. Možda u nekom ludom scenariju, ako bi se posložile mnoge kockice koje nedostaju Borcu, ali realno šanse za tako nešto gotovo i ne postoje.

Ljetos si bio na korak od “Marakane”. Ima li poziva sa strane ?

– Ima, klubovi se interesuju, ne samo za mene. U OFK Sport team ima još veliki broj talentovanih dječaka, koji čekaju svoju šansu kao i sam. Čekaću pravi poziv, a dok on ne dođe, ostajem na “Pregrađu”, jer tu mi je najljepše.

Sigurno imaš želju da jednog dana zaigraš za veći klub?

– A ko je nema! Pa, zato i treniram. Išao bi korak po korak. Ako bi mogao da biram, po onome što sam vidio, mislim da bi mi novosadska Vojvodina bila najbolja odskočna daska za dalje, jer tamo mladi igrači dobijaju priliku. Ili jesi, ili nisi! Opet, s druge strane maštam i o nečemu više. Moj san su “Stamfor Bridž” i Čelsi. Taj huk sa tribina želim osjetiti, kada adrenalin ide do maksimuma.

Sa svojom generacijom uspješno si nastupao po gotovo cjeloj Evropi. Da li je velika razlika između tih klubova i naših ?

– Približili smo se tim ekipama mnogo više nego što ljudi misle. Jedina razlika je kvalitet takmičenja. Oni svakog vikenda igraju derbije, a mi to možemo sebi priuštiti jednom u godini. Tu nas ostavljaju, i tu je najveći jaz. Mnogo utakmica dobijamo dvocifrenim rezultatom, a od toga nemamo nikakve koristi. Bolje je održati dobar trening nego igrati takve utakmice. Ali, to je realnost fudbala u RS i BiH.

Da li ti je čudno da se u poslednje vrijeme ne dobijaš pozive za reprezentativne akcije Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, a standardan si reprezentativac Srbije ?

– Mislim da to nije u redu. Nisam samo ja u pitanju, već veliki broj fudbalera, a pozivaju se mnogi po privatnim linijama. Što se mene lično tiče, ne pada mi to teško. Igram za Srbiju, zemlju koju volim. Ne bi se mijenjao ni zašta na svijetu za ponos koji imam kada na prsima imam dvoglavog orla i slušam himnu “Bože pravde”. A drugi neka razmišljaju da li su u pravu, ili ne.

Šta Jovan Vladimir Pavlović radi kada nije u svijetu fudbala ?

– Opet fudbal, hahahahah. Drugi sam razred Medicinske škole “Aperion”. Sa društvom ponekad bacim partiju basketa, radim individualno, kad stignem pročitam nešto. Društvo mi je najbrojnije iz OFK Sport team, kao i iz mog naselja “Borik”. Slobodno vrijeme uglavnom sam sa njima, ali i tada dominira priča o fudbalu.