Malo je fudbalera, moglo bi se prste nabrojati, koji su karijeru počeli u jednom klubu i tu je i završili. Jedan od njih jeste i Željko Sakan, fudbaler koji je sve dao i dobio, naravno fudbalski, od Gorice iz Šipova!

Ovo je priča o Željku i kako je to nekada izgledalo, kako danas, i kako se fudbal volio….

-Fudbalska lopta se u Šipovu počela kotrljati daleke 1972. godine, kada su entuzijasti na čelu sa tadašnjim veterinarom u Šipovu  Saničaninom uz pomoć Opštine i ŠG Gorica,odlučili da formiraju fudbalski klub i daju mu naziv FK Gorica Šipovo po glavnom sponzoru u to vrijeme. Uključili su se iste godine u takmičenje u okviru Banjalučkog saveza, da bi se kao prvaci 1976-1977 godine plasirali u tadašnju Krajišku zonsku ligu. Da bi se mogli takmičiti, morali su  formirati mlađe kategorije i od tada je počela moja fudbalska karijera. Formirana je juniorska selekcija u kojoj sam načinio svoje prve fudbalske korake, i u kojoj sam bio kapiten ekipe. Vrlo brzo sam priključen radu sa prvom ekipom,i svoj seniorski debi sam imao  protiv ekipe OFK Prijedor na Gradskom stadionu u Prijedoru, kada sam ušao sa klupe, pošto se povrijedio naš lijevi bek. Za mene je to bilo ispunjenje sna, sa 17 godina igram seniorski fudbal, igram sa Lisom, Džigarom, Jarom, Mufijem, Rutkom, Tarzom, Jakšom, Protom, Jeftom…ali ga po dobrom ne mogu pamtiti, jer smo izgubili sa visokih 5:1. Čitavu svoju fudbalsku karijeru sam proveo u Gorici. Bilo je uspona, ali i padova. U Krajiškoj zoni smo nastupali jednu sezonu, jer smo odmah ispali, u Grupnu ligu zapad. Mnogi stariji igrači su poslije toga prestali da igraju za klub tako da je ekipa dosta podmlađena, a mi mlađi smo dobili više prostora za igru i za napredovanje. Moj prvi trener ujedno i trener koji je uveo Goricu u viši rang je bio iz Jajca,Caco Bećir, koji nažalost nije više među živima.

Treneri su se mijenjali ali moram da pomenem njih nekoliko:Hadžić Mustafa-Mufi, Pavo Muždeka-Pajo, Zoran Jakšić-Jale. A tu su i ljudi koji su vodili klub i koji su učestvovali u svemu što se dešavalo u i oko kluba, od Novice Malovića, Milorada Jakovljevića, Veljka Jakšića, Kopanje Zdravka, Jefte Keleča, Milorada Gvozdenca i našeg nezaobilaznog doktora Rajka Todorčevića, koji  je uvijek bio uz klub, kao doktor ili kao predsjednik kluba sve do svoje smrti. Svi oni su imali uticaja na moju karijeru kako fudbalera tako i kao čovjeka – priča Željko Sakan, koji nije volio samo fudbal:

-Uporedo sa fudbalom sam igrao i košarku,pa sam nastupao i za KK „Pliva“ koji je formiran 1980 godine. Znali smo da odigramo košarkašku utakmicu u jutarnjem terminu, pošto se liga igrala u 10 časova, a onda uskačemo u autobus i idemo na utakmicu u Banjaluku sa fudbalskim klubom – priča Sakan o vremenima kada je sport bio dominantan u našem društvu.

A, onda dolazi rat, koji odnosi mnogo toga….

-U toku rata klub nije nastupao u zvaničnim takmičenjima. Samo smo 1993-1994 nastupili u Kupu RS i uspjeli proći prvi krug, pošto smo u dvije utakmice bili bolji od Laktaša. U prvoj utakmici smo u Šipovu odigrali bez golova, da bi u Laktašima odigrali 1:1 i zahvaljujući golu u gostima prošli smo dalje. Sjećam se, domaćin je vodio  pet minuta do kraja i ja sam jednu ubačenu loptu iz kornera uspio glavom poslati u gol. To mi je jedan od najdražih golova u dresu Gorice.Nažalost, zbog ratnih dešavanja i nemogućnosti da se okupimo morali smo istupiti iz daljeg takmičenja. Nastupajući za klub bilo je i lakših i težih povreda, od razbijene arkade, posjekotina, loma ruke, loma metastarzalne kosti stopala, nagnječenja rebara,ali sam se uvijek vraćao. Klub smo ponovo aktivirali 1997. godine i odmah se uključili u Područnu ligu PFS Banjaluka. Bilo je veoma teško, prostorije su bile devastirane, teren uništen, nismo imali ekipu, narod je bio još uvijek raseljen, ali smo nekako uspjeli prevazći sve probleme i uključili se u takmičenje – nastavlja besjediti Željko Sakan.

I nakon više od 20 godina aktivne karijere, dolazi onaj najteži trenutak za fudbalera, kačenje kopački o klin….

                                                 

-Nastupao sam sve do juna 1999 godine, kada sam odlučio da se oprostim od aktivnog igranja. Zahvaljujući tadašnjoj upravi kluba na čelu sa Miloradom Gvozdencom i dr Rajkom Todorčevićem upriličen je i  moj svečani oproštaj od aktivnog igranja fudbala. Bio je dogovor da ostanem u klubu kao trener i po potrebi ako zatreba i igrač. Za moju oproštajnu utakmicu su uspjeli dovesti tadašnjeg pobjednika Kupa RS Slogu iz Trna, za koju su nastupali Oliver Jandrić, Aleksandar Petreš, Nenad Studen…Bila je to odlična utakmica i veoma dobra priprema za treće poluvrijeme, koje se nastavilo na Adi Sokočnica do sitnih sati – prisjeća se kraja karijere Željko.

Onda su uslijedili nove obaveze, pogađate već, opet u Gorici….

-Funkciju trenera obavljao sam  jednu sezonu, ali sam zbog privatnih obaveza morao odstupiti. Na nagovor nekih mojih prijatelja  iz kluba sam se posvetio  poslu delegata na fudbalskim utakmicama,te sam prošao put od Područne  do Prve lige RS kao delegat. Ujedno sam se ponovo vratio  u Goricu kao trener 2012. godine i obavljao posao trenera u naredne četiri godine. Klub je bio u teškoj situaciji i trebalo ga je konsolidovati. Na nagovor tadašnjeg predsjednika kluba Pave Muždeke sam se ponovo vratio u klub. Mislim da smo uspjeli u svemu tome i udarili temelje za sve ono što je uslijedilo poslije toga, plasman u Regionalnu ligu.

Odigrao sam preko 400 utakmica za  Goricu, postigao 30-ak golova, stekao mnogo prijatelja, što kao igrač što kao trener. Sve ovo ne bih uspio bez podrške svoje porodice,u početku mojih roditelja, poslije supruge Ljiljane i mojih sinova Duška i Srđana koji su i danas aktivni  fudbaleri – zaključio je Željko Sakan, čovjek koji je svoj život posvetio Gorici i Šipovu….