ISPOVIJEST POSLEDNJEG ŽIVOG BORCA SA SUTJESKE: SAVU KOVAČEVIĆA SU UBILI NA MOJE OČI!


Ovako priča Vasilije Kraljević (98), poslednji živi svjedok i učesnik čuvene Bitke na Sutjesci. Penziju je dočekao kao pukovnik, nosilac Partizanske spomenice.

Ponosan, hrabar i častan, zaslužio je duboku starost. Danas, mirne dane provodi u predgrađu Beograda u jednom domu.

– Moj bataljon je bio prethodnica, Drugi bataljon Pete crnogorske brigade, čiji komandant je bio Sava Kovačević – prisjeća se Kraljević, odmotavajući uspomene sloj po sloj. – Nijemci su se ukopali, svaki grm koristili kao masku. Podigli vatru, na svakom koraku nas je čekala. Nisi mogao ništa.

Sava je poginuo pored njega, kao i većina saboraca. Oni preživjeli pokušali su da se povuku… I krenuli ka Sutjesci.

Nijemci su stizali sa svih strana, ali Kraljević i njegovi drugovi su poznavali svaku jarugu i kamen pod nogama. Danima su lutali do ponovnog susreta.

– Neki Pop iz Vrhovnog štaba bio je tu – priča Vasilije. – Čim sam došao, rekao je: “Uzmi pet ljudi, otvori nam put, otjeraj Nemce”. Naredio mi je da uzmem još nekoliko boraca i da se probijemo ka Zelengori.

Na trenutak zastaje. Sjećanje Vasilija Kraljevića bogata je riznica, vrijedna tri života. Lice su mu premrežile bore, ali njegov osmjeh, držanje i način na koji se izražava pokazuju o kakvom čovjeku je riječ. Polako nastavlja da ređa scene probijanja njemačkog obruča…

– Bili smo bosi. Nemaš opanaka, nemaš ništa – zadrhtao je glas Vasiliju. – Izbili smo na brdo gdje su Nijemci držali obezbjeđenje. Nije ih bilo mnogo i otjerali smo ih. Mi smo onda išli naprijed… Međutim, poslije 200 metara čekala nas je druga grupa Nijemaca u zasjedi. Udarili smo u njih, ušančene, kao u zid. Provukli smo se… Ja sam bio zadnji koji se probijao.

Neprijatelji su bili ispred njih, mnogo jači. Odlučili su da krenu nazad. Ka Nikšiću. Svugdje planina, rupe, brda.

– Zauzeli su Vojnik, Čemerno, prostore povezane sa Crnom Gorom. Nijemci su sve to držali kao svoje. Nije bilo smisla… A da li je trebalo da mi krenemo naprijed ili ne to je sada druga stvar – prelazi senka, jedva vidljiva, preko lica Vasiliju dok o ovome govori.

Gladni i umorni, uspjeli su ipak da prođu.

– Došli smo do nekog sela. Jedva živi. Zatražili smo kod jednog seljaka malo vode, hrane. Nisu htjeli da nam daju. Jednostavno su nas otjerali – tom uspomenom pukovnik polako zatvara jedno poglavlje, a mi saznajemo i to da je iz ovog sela svako od njih otišao na svoju stranu, a on uspio da, preko Korita, stigne u rodne Crkvice.

To ga vraća još dalje u prošlost, kada je prvi put uzeo oružje – za ustanak 13. jula. Dočekao ga je upravo u rodnoj kući, u Crkvicama, kod Nikšića.

– Pušku sam dobio kad sam došao kući iz Aranđelovca, gde sam dobio prvi posao i radio kao geometar. Tamo me je čekala. Đed i stričevi, svi su bili u ustanku – slika rečima Kraljević svoj ratni početak. – Ja sam dobio prvi zadatak kao član partije, omladinac, da organizujem u svom selu okupljanje. U prvom napadu na Italijane, mi smo zauzeli Planu, u Hercegovini. Bio sam među prvima, išao sam 50 metara ispred svih. Hteo sam da budem primjer… Skoro cijela Hercegovina je oslobođena, ali poslije su se vratili i opet je zauzeli, a nas su otjerali – kaže Kraljević.

Od prvih seljačkih jedinica, preko Pete crnogorske u vihoru rata do Osme crnogorske brigade, gdje je bio zamjenik političkog komesara Prvog bataljona. Od crnogorskih brda do oslobađanja Slovenije. Ratnu biografiju detaljno je popunio dugim borbama u svojim dvadesetim godinama. Vrhunac je ispisan na ulicama Beograda, u čijem oslobađanju je učestvovao u oktobru 1944. godine.

NAJVEĆA VOJNA OPERACIJA

BORBE u okviru Bitke na Sutjesci su trajale od 15. maja do 15. juna 1943. Do tada, to je bila najveća vojna operacija na prostoru Jugoslavije. Postala je simbol požrtvovanja i hrabrosti, s obzirom na to kroz kakva iskušenja su borci prolazili na izuzetno teškom terenu. Poginulo je njih više od sedam hiljada.

Peta proleterska crnogorska brigada se borila protiv snaga 7. SS divizije “Princ Eugen”. Brigada je, u sastavu Treće udarne divizije, 13. juna prešla Sutjesku i pokušala da probije neprijateljev obruč. U sudaru s jačim snagama, bila je razbijena, kada je i Sava Kovačević poginuo. Uz velike gubitke,Treća divizija se ipak probila u dolini Sutjeske i uskoro se priključila ostalim jedinicama na Zelengori.

OSLOBAĐANjE BEOGRADA

Vijesr da brigada ulazi u sastav Prve proleterske divizije oduševila je naše borce. U takvom raspoloženju smo stigli pred Beograd. Brzo smo zauzeli Dedinje i dvor, u kojem nam je komandant brigade Savo Mašković izdao zapovest za napad. Već 14. oktobra 1944. pred ponoć smo se sjurili ka stadionu “Jugoslavija”… Beograd smo oslobodili 20. oktobra, a puškomitraljezac Miladin Petrović, iz Četvrtog bataljona naše brigade, imao je čast da prvi istakne jugoslovensku trobojku sa petokrakom na vrh Palate “Albanija”. Tada sam se rastao od ratnih drugova… – deo je Vasilijevog sjećanja objavljenog u listu “Front”, početkom osamdesetih godina.
VELIKA LjUBAV
Suprugu Veliku upoznao je tokom rata. Bila je bolničarka. Upoznali su se, zaljubili, a borbena stihija ih je odmah razdvojila. Obećao joj je da će doći po nju kada se završi rat. Tako je i bilo. Dobili su četiri ćerke i provodili život zajedno, sve do prošle godine, kada je Velika preminula.

 

Next post U BORCU BI I MAMIĆ PROPAO, JER POLITIČARI SU ČUDO!

Previous post GOVEDARICA PRODUŽIO, STIGAO I NOVAK!

Nema komentara

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Unesite kod sa slike *

error: