Forografija sa naslovne strane nastala je na zimskim pripremama Fudbalskog kluba Borac 1987. godine u Kneževu, a na njoj se nalaze Božur Matejić, Damir Špica i Suad Beširević. Trojka koja je obilježila borčev put u drugoj polovini 80-ih godina prošlog vijeka, godine koji mnogi smatraju najuspiješnijim u gotovo 100-godišnjoj istoriji kluba iz Banjaluke.

Iako su rezultati bili fantastični, i tada se Borac susretao sa problemima, prije svega finansijske prirode, i teško je mogao parirati jačim klubovima. Ipak, ta generacija ostala je upamćena po mnogim stvarima koje ih vezuju za Borac kao trajnu kategoriju, jer radili su mnoge stvari u interesu kluba, koje su danas gotovo nezamislive.

Evo i nekoliko primjera kako se volio Borac….

Na drugoligaškom Zapadu Borac i Olimpija vodili su velike bitke, na terenu, ali i van njega. U prvom dijelu sezone Borac je poražen pod Bežigradom, ali više od poraza bolile su batine, jer fudbaleri su se vratili isprebijani i u masnicama. Upamtili su to borčevci i čekali proljeće….Došla je i ta utakmica, ekipe postrojene u tunelu za izalazak na teren, kapiten Damir Špica komanduje “udri zelene”. Sijevnulo je par udaraca, pleski, braća Ameršek su dobili na samom izlazu na teren nekoliko udaraca u dupe bježeći od borčevaca. Trajalo je samo nekoliko sekundi, ništa duže….Počinje utakmica, 5. minut već je 2:0 za Borac! Tek toliko da se zna gdje ste došli i da vas Banjaluka nije zaboravila…..

Amir Durgutović je bio vihorno krilo Borca, ali često zbog velike ljubavi prema klubu bio je nepravedno zaboravljen. Zbog poniženja oko Ugovora (ljeto 1988) napustio je Banjaluku i teška srca otišao u Sutjesku iz Nikšića. Te jeseni borac gostuje u Nikšiću, utakmica završena 2:2 i slijede jedanaesterci za jedan bod. Iako prvotimac Sutjeske, Durgutović je tokom penal serije tajno komunicirao sa golmanom, danas pokojnim Slobodanom Karalićem, i za svaki penal mu je govorio gdje će koji igrač Sutjeske šutirati! Borac je pobijedio, Amir se već na zimu vratio u Banjaluku, a taj jedan bod bio je dovoljan da se banjalučani nakon devet godina plasiraju u Prvu ligu Jugoslavije.

Milorad Bilbija, centarhalf bez mane i straha. Igrač koji je stavljao glavu gdje mnogi nikad nisu i neće nogu! Na Gradskom stadionu gostuje Crvena Zvezda, nema gdje ni igla da padne 25.000 gledalaca. Beograđani moćni, Piksi, Dejo, Pančev, Belodedić, Najdoski….drim tim, ali Borac se isprsio momački i bio čak i bolji rival. Zvezda uz sebe imala i sudiju Šarca iz Pančeva koji im je bio i 12. i 13. igrač. Polovina prvog poluvremena, nadobudni Refik Šabanadžović nakon prekršaja Bilbije, prilazi mu i u ‘po face ga pljunu. Bilbija rukavom obrisa pljuvačku, trzaj glavom, udarac i Šabanadžović pada nokautiran na travu! Mogao si biti Bog, ali u Banjaluci si igrao po pravilima Borčevaca. Hoćeš korektno, dobiješ duplo, hoćeš prljavo, dobiješ troduplo!

To su samo neke crtice iz Borčevih slavnih dana, a takvih priča ima na pretek, kako se “ginulo” za “crveno-plavi” dres. Sredstva se nisu birala, ali uvijek u interesu Borca.

Zato i ova fotografija iz blata kod Kneževa govori sama za sebe….Blato, pa šta…