Ono što je građeno ciglu po ciglu 90 godina, urušilo se kao kula od karata. Sunovrat fudbalskog mezimčeta Krajine traje više od dvije decenije, uz sporadične bljeskove (šampionska kruna, Kup BiH), koji su samo bacili prašinu u oči i na kratko gurnuli pod tepih brojne nagomilane probleme. Šta i kako dalje?

Može li Borac o(p)stati, ili će poput mnogo većih klubova i od njega, krenuti u bolni put reinkarnacije od početka. Svijetlo na kraju tunela još niko ne vidi, a sve ono što prijeti banjalučkom premijerligašu u narednim danima izgleda jezivo, čak i strašno. Naš portal će u nekoliko nastavaka pokušati ući u srž problema, a od javnosti očekujemo da se uključi u raspravu,….

 

Čiji je Gradski stadion,a čiji Borik ? 

Fudbalski klub Borac godinama ima maćehinski odnos Grada, iako je “siva zona” na sva zvona pokušavala iznijeti druge činjenice. U najboljim vremenima, Grad je za najveći klub u najpopularnijem sportu izdvajao oko 700.000 KM, a taj iznos, kako je kriza uzimala maha, spao i na mizernih 250.000 KM.

S druge strane Gradski stadion kao reprezentativni objekat ne samo u Banjaluci, već i u Republici Srpskoj ostao je na vjetrometini fudbalskih lešinara. Da nebi izgledao kako danas izgleda, godišnje je potrebno izdvajiti između pola miliona i 800.000 KM, a taj iznos Grad nikada nije davao! Uz sve to poslovni prostori na Gradskom stadionu i danas su pod velom tajne, a uživaju ih oni koji su pod kapom Administrativne službe grada Banjaluka, a FK Borac od toga nema nikakve koristi! Međutim, da bi hipotetički gledano, danas FK Borac poželio da nekome izda poslovni prostor, to se ne može bez amina gradskih otaca. Kada se pogledaju imena u gradskoj kući, jasno je kao dan da se već duže vremena vrte tri imena, (Rosić, Novaković, Šibarević), koji su dozvolili da Borac, a zajedno sa njim i banjalučki fudbal dotaknu dno. Nema dalje! Pogledajte stadione Krajine, Vrbasa, BSK-a, Omladinca, Naprijeda, Karanovca, Džaje, Rekreativa,….imate osjećaj da ste se vratili u vrijeme Montevidea, Moše i Tirketa. Na žalost, vrlo brzo se vratite u stvarnost i vidite da ste već duboko u drugoj deceniji 21 vijeka. Tri imena koja smo spomenuli za sve vrijeme (ne)rada primaju odlične plate, i kotiraju visoko na društevnim pozicijama, a da za to vrijeme nisu učinili ništa da banjalučki fudbal bude ako ne reprezent, ovakve Republike Srpske kakva je, onda barem u rangu sa ostalima. Čak ni to nije moguće!

Opet, s druge strane Banjaluka je kroz Skupštinu gotovo prije deceniju povela računa o “nekim” sportskim objektima. Pa je tako stvorena famozna “Javna ustanova Sportski centar Borik”, koja pod svojim okriljem zapošljava armiju radnika i neradnika koji su na budžetu Grada! Uz sve to za održavanje Borika, Mejdana i kuglane na Laušu, Grad donira 2.000.000 KM godišnje, a taj zahtjev za 2016. povećan je za još pola miliona! Ako pričamo o sportu, prije svega dvoranskom, rukometaši Borca su bili pred gašenjem, košarkaši, to je zabranjena riječ dok je ova vlast u Gradu, košarkašice isto tako,…ali novac redovno dolazi, da bi se servisiralo u privatne džepove.

Dva primjera, jedan uspješan, barem na papiru u financijskom smislu, u sportskom potpuni krah, a onaj drugi u minusu iz kojeg nikada neće izaći.

Ključ drži Administrativna služba Grada Banjaluka, koja godinama postavlja svoje kadrove u Uprave FK Borac, mnoge od njih i po nekoliko puta, a oni su na prvoj sledećoj sjednici podnosili ostavke (Rosić i Novaković), uz konstataciju “muko moja pređi na drugoga”. Sam naziv “Gradski stadion” je puka fraza, izgleda otrcan, jer taj Grad, po kojem stadion godinama nosi naziv, nije u njega ništa uložio. Borčev put ka ozdravljenju prije svega zavisi od jasnog stava Administrativne službe Grada Banjaluka, i opredjeljenja da li joj treba vrhunski klub za naše uslove, i solidan za evropsku priču. Kada se opredijele, sve ostalo zatvoriće se za nekoliko dana. Sat ističe, a Borac je još uvijek Gradski klub i sve kritike treba upućivati na tu adresu,….

U nastavku

“Vojnici Borca” do poslednje marke