Ono što je građeno ciglu po ciglu 90 godina, urušilo se kao kula od karata. Sunovrat fudbalskog mezimčeta Krajine traje više od dvije decenije, uz sporadične bljeskove (šampionska kruna, Kup BiH), koji su samo bacili prašinu u oči i na kratko gurnuli pod tepih brojne nagomilane probleme. Šta i kako dalje?

Može li Borac o(p)stati, ili će poput mnogo većih klubova i od njega, krenuti u bolni put reinkarnacije od početka. Svijetlo na kraju tunela još niko ne vidi, a sve ono što prijeti banjalučkom premijerligašu u narednim danima izgleda jezivo, čak i strašno. Naš portal će u nekoliko nastavaka pokušati ući u srž problema, a od javnosti očekujemo da se uključi u raspravu,….

(Ne)rad u omladinskoj školi 

Kamen temeljec svakog organizovanog kluba jeste rad s mlađim kategorijama. Nažalost, u Borcu je sasvim obrnuto! Na stranu, što u poslednje vrijeme više selekcija “crveno – plavog” tima postiže zapažene rezultate, kada se poslednjih 20 godina krčmilo, krčmilo, krčmilo i došlo do dna! Borac više nije lider omladinskog fudbala u BiH, nije ni u Srpskoj, pa ni u Krajini, a polako, ali sigurno gubi korak i u samoj Banjaluci. “Siva zona” odlično zna u čemu je tajna, “daj leba bez motike” i tako godinama. Gotovo nestvarno zvuči podatak da npr. Kozara u poslednjih 20 godina izbacila tri puta više igrača za Premijer ligu, i ostale jače rangove takmičenja od Borca. Gradiška deset puta manja od Banjaluke, a ni grad na Savi nema baš uslove za pohvaliti, pa kao i Borčevci maštaju o terenu s vještačkom travom. Šta je onda razlog? Struka!

Borčevu struku umjesto stručnjaka vodili su socijalni slučajevi kojima se tražilo uhljebljenje poslije završetka igračkih karijera. Nisu krivi ti igrači, a preko noći treneri što su dovedeni u takvu poziciju, ali na kraju račun je došao na naplatu. Kakav? Katastrofalan! Možda pogubno zvuči, ali Banjaluka iz svog pogona nije dala iole ozbiljnijeg igrača, uz čast nekoliko izuzetaka (braća Vranješ, Grahovac). U ovoj pozitivnoj priči nema mjesta za Subića, jer pojačanje Partizana da su se slušali stručnjaci s Gradskog stadiona, danas ne bi možda ni igrao fudbal. Koliko su ga cijenili, pokazuje podatak da je bio rezerva, pa je tek trener sa strane morao vidjeti njegove kvalitete. A koliko je prije toga Subića propalo? To ne zna niko, pa ni oni koji su sistematski uništavali banjalučku djecu pričajujući im priče o “svojim” trofejima!

Šta slijedi? Teško je reći, ali kada se pogleda analiza nekoliko poslednjih generacija, dolazi se do poražavajućih činjenica. 1991/ Nemanja Bilbija, 1992/ Srđan Grahovac, 1993/ Petar Kunić, 1994/????, 1995/Fedor Predragović. Zar zbog ovih nekoliko imena za pet godina postoji nešto što se zove Omladinska škola FK Borac? Oko 150 klinaca i 15 trenera. Ma, ne. Nema ih toliko, ali toliko ih prima plate, a zaista radi 4-5 momaka. Ko je onda lud?

Kako je moguće da tim “stručnjacima” olako prođu Babić i Kremenović, koji danas vrijede milione, a kod njih su bili igrači s dvije lijeve noge. Slično je prošao i Ožegović, koji se šetao od Gradiške do Banjaluke, a talente Zakarića i Gnjatića ocijenjivali su sa nedovoljno jedan! Svi predsjednici u poslednjih 15 godina kao prioritet u svom radu stavljali su omladinsku školu, odnosno započinjanje procesa sa rezovima u trenerskoj branši. Nažalost, niti jedan nije uspio ni započeti svoj posao u bilo kojem segmentu, a “siva zona” je po kuloarima Gradskog stadiona već kovala plan kako da ga otjera. Osim kozmetičkih promjena: “daj Đuru za šefa škole, a Pantu sa tog mjesta prekomanduj na mjesto pomoćnika seniora, dok će Jole preuzeti brigu o kadetima”. I tako u krug, čoban tjera ovčice, a Borac sve što i iole zna šutnuti loptu otjera iz fudbala!

u nastavku 

Čiji je Gradski stadion,a čiji Borik ?