DŽAJIĆ: UVIJEK ĆU POMAGATI SPORT SRPSKE!

Uvijek raspoložen, smiren, dostojanstven, profesionalan, jednom rječju gospodin, Džajić nas je dočekao na stadionu “Rajko Mitić” i u opuštenom dijalogu podijelio sve ono što bi bilo zanimljivo našim čitaocima.

U petnaestoj godini ste zaigrali za Crvenu zvezdu. Zapaženi ste na jednom turniru u Valjevu. Koliko je u to vrijeme bilo teško probiti se u prvi tim, u odnosu na današnje vrijeme?

Džajić: Valjevo nije bio prvi turnir na kome sam igrao. Iz Uba sam otišao u Kruševac na jednu selekciju najtalentovanijih igrača sa teritorije Srbije. Tamo sam otišao sa još tri druga. To je bilo “Logorovanje” u Kruševcu, gdje su bili najtalentovaniji dječaci iz Srbije. U Kruševcu sam zapažen, ušao sam u najbolju selekciju i nakon toga došao u Crvenu zvezdu. Da li je tada bilo lakše ili teže doći do Zvezde ili je sada, ne mogu reći. Uglavnom, kada sam došao u Crvenu zvezdu, igrao sam godinu dana za podmladak. Tada sam svaki dan 60 kilometara putovao iz Uba za Beograd, dolazio na treninge u popodnevnim časovima, a vraćao se kući uveče, tako da sam u toj prvoj godini nastavio školovanje u Ubu. U međuvremenu desilo se da kao takav uđem u prvi tim i poslije toga sam prešao da živim i školujem se u Beogradu.

Za seniorsku reprezentaciju Јugoslavije debitovali ste u 18-oj godini. Da li je veća čast bila nastupiti za reprezentaciju ili klub?

Džajić: Za mene je Crvena zvezda, u momentu kada sam ušao u prvi tim, bila sve na svijetu, jer sam bio veliki navijač kluba, a bila mi je i želja da zaigram u Zvezdi, kao što je vjerovatno i danas mnogim talentovanim dječacima u Srbiji. Meni se ta želja ostvarila sa nepunih 18 godina. Crvena zvezda je meni mnogo značila u životu, da pored toga što volite i igrate za svoj klub, doživite veliku čast da zaigrate za reprezentaciju svoje zemlje. Igrao sam 85 puta za reprezentaciju Јugoslavije, na 53 meča bio kapiten i kada podvučem svoju biografiju, mogu reći da sam vrlo zadovoljan karijerom u Јugoslaviji i inostranstvu. Željom koja mi se ostvarila da postanem fudbaler, ostvarile su mi se i mnoge druge želje u životu. Sada u ovim godinama, mnogo mi je drago što sam nastupio i za reprezentaciju Јugoslavije i za Crvenu zvezdu. Reprezentacija i klub su u potpunosti promijenili moj život.

 U posljednjih nekoliko godina stanje u Crvenoj zvezdi se stabilizuje na svim poljima. Kakvi su naredni planovi?

Džajić: Crvena zvezda je u posljednjih pet ili šest godina napravila zaista veliki pomak. Prije svega, ovo je treća godina zaredom kako se igra u Evropi. Materijalna situacija se stabilizovala. Klub se polako vraća na ono mjesto u Evropi koje joj je pripadalo prije 29 ili 30 godina, kada smo bili prvaci Evrope i svijeta. To je ogroman pomak iako je konkurencija na tržištu mnogo jaka. Mnogo klubova i sa ovih prostora ali i iz cijele Evrope je ojačano, materijalna situacija u tim klubovima je daleko povoljnija nego što je to u našoj zemlji. Pozitivno za nas jeste što se u Srbiji rađaju mnogobrojni talenti, a imamo i mogućnost dovođenja kvalitetnih inostranih igrača. Radimo dobar posao korak po korak, stepen po stepen. Ne treba mnogo žuriti, nego sticati što veće iskustvo i nastojati da se svake godine igra Liga šampiona ili Liga Evrope. I jedno i drugo takmičenje su uspjeh, naravno prioritet je u Ligi šampiona. Kroz evropske utakmice stiče se zavidno iskustvo, a klub normalno živi i funkcioniše.

Džajić: Zvezda treba da nastoji da napravi jak tim. Da bi bila ponovo prvak Evrope, mislim da će trebati da prođe dosta vremena ali u periodu i kada smo mi bili prvaci Evrope, isto tako je vladalo mišljenje da mi to ne možemo da ostvarimo. Treba raditi mnogo jače, nadati se, napraviti mnogo jak tim i onda očekivati još bolje rezultate. Žao mi je što moram da kažem da nisam preveliki optimista da nam se titula šampiona Evrope može desiti u neko dogledno vrijeme. Koliko je to godina, ne bih mogao da odredim ali biće vrlo teško doći do titule evropskog prvaka ali da možemo svake godine biti redovni učesnici grupne faze Lige šampiona ili Lige Evrope, svakako da možemo. Moja želja je svakako da takav jedan uspjeh ponovimo. Pitanje je sistema rada, i našeg i klubova sa ovih prostora, način poslovanja i razmišljanja u rukovođenju ko i koliko može daleko da dogura. Uz pravljenje dobrog tima iz svojih kapaciteta, potrebno je stvarati uslove i za kvalitetna strana pojačanja, uz čiju kombinaciju bi postepeno uspjeh bio zagarantovan. Crvena zvezda ima pritisak više i od svojih mnogobrojnih navijača, jer su oni sve više “gladni” uspjeha i nekadašnje evropske i svijetske slave. To jeste dobro i teško ali i obavezujuće za sve ljude koji rade u klubu i igrače koji s ponosom nose crveno-bijeli dres.

RTRS: Koliko je realno u narednom periodu pokretanje regionalne fudbalske lige, kao što imamo godinama slučaj odigravanja ABA lige u košarci?

Džajić: Smatram da je i danas, skoro tri decenije od nemilih događaja koji su nas okupirali 90-ih godina, još rano pokretati takvo pitanje. U ovom trenutku, Crvena zvezda, a vjerujem nijedan drugi sportski kolektiv u Srbiji nije nadležan za takvu vrstu pitanja i problema. Potrebno je usaglasiti državne politike i stavove svih zemalja nekadašnje Јugoslavije, kako bi se odigravanje takvih mečeva omogućilo na najbezbjedniji način. Sa stanovišta sportskog gledišta, ideja regionalnog fudbalskog takmičenja bila bi potpuno prihvatljiva, i za naš klub i cjelokupnu javnost u regionu.

Crvena zvezda i banjalučki Borac imali su mnogobrojne važne i zanimljive mečeve u istoriji. U kakvom su Vam sjećanju ostali dueli sa Abidom Kovačevićem, pored Vas jednim od najboljih krila u Јugoslaviji u to vrijeme?

Džajić: Borac je svakako poznato ime i u bivšoj Јugoslaviji i sada u Republici Srpskoj. Generalno, Banjaluka je jedan sportski grad koji je bio rasadnik talenata u bivšoj državi. Prvu utakmicu u Banjaluci igrao sam 1972. godine. Borac je u to vrijeme imao fantastičan tim, tada smo pobijedili sa 1:0, a ja sam postigao pobjedonosni gol. Bio sam svjedok i kada je Borac kao drugoligaš osvojio Kup i sasvim zasluženo pobijedio jedan dobar tim Crvene zvezde. Prema svemu tome, o Borcu od srca mislim sve najbolje. Abid Kovačević je u to vrijeme dok je igrao za banjalučki tim bio odlično lijevo krilo, veoma nezgodan igrač, veliko ime na našim prostorima. Važio je za jednog igrača, za koga se govorilo da ukoliko ga uspijete zadržati, odradili ste pola posla. Bio je jako talentovan i zbog svega navedenog, obožavao sam duele s njim.

Јeste li upozznati sa stanjem u fudbalu u Srpskoj i BiH?

Džajić: Naravno da sam upoznat. Pratim mnoge lige u fudbalu, tako da pratim i stanje u Premijer ligi BiH. Kada bih god pogledao šta je u bh. ligi uradio Željezničar, Sarajevo, tuzlanska Sloboda, uvijek bih najviše pažnje posvetio rezultatima banjalučkog Borca. Nisam često u situaciji da gledam utakmice na televiziji, mada imamo sada kablovske operatere koji sve to nude na jednom mjestu. U nedavnim razgovorima sa rukovodstvom Borca prilikom posjete Banjaluci zaključio sam da tamo postoje velike ambicije da klub u naredne tri do četiri godine postane još stabilniji, tim koji će zaigrati u Evropi, što im ja od srca želim.

Da li i na koji način možete pomoći u razvoju sporta u Srpskoj?

Džajić: Što se tiče mogućnosti i želja da se pomogne, one zaista postoje. Što se tiče drugih stvari koje nam nedozvoljavaju da se pomogne u nekom drugom smislu, one takođe postoje. Samo viša sila može da ne dozvoli da se, npr. Borcu pomogne u nekom smislu više nego što se u ovom momentu može. Mi apsolutno nemamo problem da pomognemo na bilo koji način, da li putem razmjene igrača ili odigravanja zajedničkih utakmica. Međutim, najbolje bi bilo kada bi Crvena zvezda i Borac mogli da igraju u jednoj ligi. U tom smislu mogućnosti uzajamne saradnje bile bi mnogo veće. Uostalom, Borac ne bi trebalo samo da se oslanja na Crvenu zvezdu, nego i na druge klubove sa kojima ima prijateljske odnose. Do sada je između našeg kluba i Borca postojala odlična međusobna saradnja. U nekoliko navrata predstavnici banjalučkog kluba su bili naši gosti u Beogradu, i tu smo dogovorili nekoliko vidova podrške i saradnje. Ne znam kako je to prezentovano u Republici Srpskoj ali što se tiče Zvezde, ona je uvijek spremna da pomogne Borcu.

Otkrijte nam jednu anegdotu iz života i karijere kojih vjerujemo da ima mnogo, kao i moto koji Vas je vodio?

Džajić: Sjećam se jednog detalja kada sam prvi put igrao protiv Borca. Spavali smo tada u hotelu “Park” u centru Banjaluke. Bilo je veliko interesovanje javnosti za tu utakmicu. Spavaća soba mi je bila pored ulice i glavnog šetališta. U neposrednoj blizini tokom cijele noći bilo je prisutno mnogo ljudi koji su komentarisali da li Borac može da pobijedi Crvenu zvezdu ili ne. Komentarisali su “možemo dobiti ako zaustavimo tog igrača”, “dobijamo Zvezdu ako suđenje bude fer i korektno”, “možemo, zašto da ne”, i druge priče. Ta anegdota mi je ostala u sjećanju. Što se tiče mog životnog mota, ja sam čovjek fudbala, Crvene zvezde, pa i one reprezentacije Јugoslavije. Uvijek sam na raspolaganju u tom pogledu. Uradio sam to što sam uradio, da li je to dovoljno, neka drugi cijene. Uvijek sam imao ambicije da igram najbolje što mogu, pružim dobre rezultate, i nalazio sam uvijek dobar motiv da budem što bolji. Život od vas kao takvog traži i zahtijeva da se ponašate kao surovi profesionalac i nadam se da sam, u tom smislu, svim obavezama, zahtjevima i očekivanjima odgovorio na najbolji način.

Razgovarao: Srđan Јanjić, novinar Multimedije RTRS