Legendarni sportski  komentator RTS-a Duško Korać preminuo je u Urgentnom centru. Podsjećanja radi, njemu je prije nedjelju dana pozlilo tokom prenosa odbojkaške utakmice.

Korać je rođen 4. jula 1955. u Ivangradu (sadašnje Berane) gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. U Beograd je došao 1973., gde je studirao ekonomiju. Ipak, ljubav prema sportu i televiziji odvela ga je u drugu od one koje su studentski dani nagovještavali

U Radio-televiziju Srbije, odnosno tadašnju Televiziju Beograd, primljen je preko konkursa 1978, a sedam godina kasnije prvi put pokazuje javno da ne radi baš uvijek ono što se očekuje: ponuđen mu je posao ekonomsko-političkog novinara u RTS-u, ali je on rekao svoje malo “istorijsko ne”, ostavši vjeran sportu. A i u sportu je umio da kaže “ne” nadležnima, jer je 1987. odbio da bude glavni i odgovorni urednik sportske redakcije uz obrazloženje da “urednici RTS-a treba da budu iz Srbije”.

Njegovi prenosi sportskih događaja rijetko koga su ostavljali ravnodušnim. Kako se često isticalo, “oduvjek je spadao u kontroverzne komentatore”, jer je imao i brojne poštovaoce koji nisu propuštali njegove prenose, kao i žestoke protivnike koji su osporavali njegovu profesionalnost. Najviše je prenosio atletiku, ali i zimske sportove, vaterpolo, odbojku, fudbal, formulu, boks i plivanje.

Popularnost je sticao javnim govorenjem onoga što mnogi misle “a ne smiju da kaže”, ali i po tome što je oštro govorio o onima koji uzimaju doping.

Ipak, oštrina njegovih reči umjela je da ga košta. Tadašnji direktor RTS-a Aleksandar Tijanić je 2006. suspendovao Koraća na mjesec dana zbog narušavanja profesionalnih principa tokom Evropskog prvenstva u atletici. On je tokom prenosa atletike govorio o televiziji B92 i njihovom forumu, a bio je revoltiran zbog zahtjeva da se smjeni zbog kvalifikacija pojedinih takmičara. A on je neobično volio ruske takmičare, naročito skakačicu s motkom Jelenu Isinbajevu, mada će se dugo pamtiti i njegovi hvalospjevi o Juseinu Boltu.

Fudbalske mečeve nije prenosio još od 1990, zbog incidenta na zagrebačkom stadionu Maksimir, kada je Zvonimir Boban udario policajca tokom nereda pred utakmicu Dinamo – Zvezda. Koraćev otac je bio policajac, pa je to doživeo lično.

Pojedini srpski sportisti bili su otvoreno protiv njega, a prema riječima samog Koraća čak i odbojkaš Ivan Miljković želio da mu se zabrani da prenosi odbojku. Razlog za peticije koju je Miljković prikupljao za njegovu smjenu je bio prenos utakmice u kojoj je Korać govorio o njegovoj uobraženosti i lošoj statistici sa prethodnog meča, no Miljković je uspio da prikupi samo još jedan potpis na taj svoj zahtjev, što samo pokazuje koliko je bio poštovan i od samih sportista.

Njegovi prenosi, dramaturgija, suze radosnice, ali i kritika, bili su dio kolorita koja je postala tradicija sportskog novinarstva. Po njemu su se mjerili, a negdje gore ako ima sporta, Duško prenosi mečeve u kojima nastupaju oni koji su prije njega zauvijek napustili ovaj svijet,….