Jedan od naših najznačajnijih srpskih mislilaca toga doba, prof. dr Lazo Kostić (1897-1979) prokomentarisao je to sledećim rečima: „Jedan takav primer velikodušnosti i istovremeno ludosti nije poznat u istoriji. Srbija se odriče u korist svojih najvećih neprijatelja, Hrvata, dobitka, koji se samo jedanput u istoriji dodeljuje“.
Tri sile Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija) sastale su se u Londonu sa Italijom da bi se dogovorile o uslovima za stupanje Italije u rat na strani Antante. Dvadeset šestog aprila 1915. potpisan je ugovor, koji pored teritorijalnih interesa Italije definiše i teritorije koje treba da pripadnu Srbiji i Crnoj Gori.
Zajedno sa dijelom obale, koji je već pripadao Crnoj Gori, Srbiji i Crnoj Gori je bila namjenjena obala od rijeke Krke do rijeke Drim, uključujući Split i Dubrovnik, kao i ostrva Brač, Veliki i Mali Drvenik, Čiovo, Šolta, Jakljan i Koločep.
Sjeverna Dalmacija, od Krke do Privlake, treba da pripadne Italiji, dok hrvatsko primorje, od Privlake do Istre, kao i ostrva Krk i Rab, ostaju Austrougarskoj, odnosno Hrvatskoj. Sva ostala ostrva (osim pomenutih), Istru i dobar dio današnje Slovenije dobija Italija.
Osim toga se Srbiji dodjeljuju Bosna i Hrcegovina, Srem, Bačka i Slavonija. Načelno je odlučeno, ali ne i tačnije definisano, da dijelove Albanije dobiju Srbija, Crna Gora i Grčka.
Italija je bila protiv toga da se Srbija informiše o donijetim odlukama, ali se saveznici nisu s tim složili i u zvaničnoj noti Srbiji su 4. avgusta 1915. potvrdili teritorijalno proširenje Srbije i Crne Gore.
Po završetku rata je došlo do revizije ovog ugovora. Američki predsjednik Vilson je insistirao na etničkom principu kod povlačenja novih granica. Pogođena je bila isključivo Italija, koja nije dobila dio obećanih teritorija. Kao kompenzacija su joj obećani dio njemačkih kolonija u Africi i kontrola nad Albanijom.
Pašić, koji je bio opsjednut idejom jedne zajedničke države južnih Slovena, uspio je da za to pridobije i mladog regenta Aleksandra, koji u početku nije shvatio suštinsku razliku između (Velike) Srbije i zajedničke države sa katoličkim Hrvatima i Slovencima, videći u tome samo proširenje svoje države! Poslije ujedinjenja je brzo shvatio tu razliku, pa je u ljeto 1928. čak namjeravao da povuče srpske trupe iza linije Londonskog ugovora i „amputira“ Hrvatsku.
Od te ideje je nažalost odustao iz razloga za čiji je opis potrebna opširnija analiza. On lično je tu odluku platio šest godina kasnije sopstvenim životom, a srpski narod ogromnim ljudskim i teritorijalnim žrtvama za vrijeme Drugog svjetskog rata i kasnije.
Glavni saveznik Pašića u ostvarenju ideje jedne zajedničke države južnih Slovena su bili francuski masoni, koji su po svaku cijenu htjeli da razbiju habzburšku monarhiju videći u njoj samo jednu neman rimskog katolicizma, svog najvećeg protivnika. Njihov uticaj na zapadne saveznike, kao i djelovanje slovenačkih i hrvatskih masona u nacionalnim savetima su bili odlučujući faktor u ostvarenju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Hipotetičko pitanje: Kakva bi bila sudbina Slovenaca i Hrvata da ih Srbija nije prihvatila?
Odgovor: Slovenci bi bili podjeljeni između Italije i Austrougarske odnosno Austrije, i s vremenom asimilirani; pojam „država Slovenija“ bi ostao nepoznat. Hrvatska bi ostala u svojim istorijskim granicama kao provincija u okviru Austrougarske, odnosno Mađarske, naravno bez Slavonije, Dalmacije i Istre.
Kako su se zahvalili Srbiji?
Odgovor: Slovenci su nahuškali Šiptare na Kosovo da traže status republike i među prvima priznali „državu“ Kosovo! Hrvati su uzurpirali Slavoniju i Dalmaciju, a većinu Srba, koji su preživjeli njihov holokaust za vrijeme Drugog svjetskog rata, potjerali iz (Velike) Hrvatske. Još ih i tuže zbog genocida! Cinizam na kvadrat!
To, naravno, nije bila nikakva prepreka da ih EU primi kao punopravne članove, dok Srbija ispunjava sve, pa i ponižavajuće, zahtjeve da bi dobila status „kandidata“. Izgledi da postane punopravni član EU se najbolje mogu definisati onom narodnom izrekom: „Kada na vrbi rodi grožđe“. EU je prvenstveno udruženje katoličko-protestanskih evropskih država. Izuzeci potvrđuju pravilo! Grčka je svojevremeno primljena iz strategijskih razloga kao NATO član. Bugarska i Rumunija su primljeni pod američkim pritiskom u paketu sa NATO članstvom da bi se zatvorio NATO zid prema Rusiji. Srbija nema taj strateški značaj, jer se nalazi iza tog zida.
Koliko vole te pravoslavne članove, najbolje se vidi iz surovog postupka prema Grčkoj, koju su namjerno uvalili u te dugove. Odnos prema Portugalu i Španiji, koji su u sličnoj finansijskoj situaciji, sasvim je drugačiji. Bugarsku i Rumuniju trpe, ali ih ne tolerišu kao punopravne članove. Vrlo privlačna perspektiva za Srbiju!
Na kraju jedan interesantan aspekt: Odluka Hrvata i Slovenaca da napuste Habzburšku monarhiju i da se pripoje Srbiji je izazvala lančanu reakciju, koja je dovela do konačnog raspada te monarhije. To ipak nije smetalo Austriji da uvijek bude na strani Hrvata i Slovenaca protiv Srba. Očigledno se gresi braće po vjeri zaboravljaju, a krivica prebacuje isključivo na one druge!
Budaletina koja sebe smatra Pašićevim nasljednikom Šešelj tek sada traqbunja o Velikoj Srbiji a sina sakri u kafanu kada se borilo za kućni prag. Koga sada misli poslati u borbu za svoje ideje. Kreten nad kretenima.
Ja ljudima objasnjavam cjeli zivot kako je Nikola Pasic zlo koje je zadesilo Srbiju u presudnom momentu istorije, i veceg zla nije bilo ali kome objasnjavati.