Marinko Umičević važi za čovjeka bez dlake na jeziku. U stanju je da skreše svima u brk ono što misli. Često takav pristup bude i mač sa dvije oštrice. Pogotovo kada obavljate javnu funkciju. A Marinko Umičević je uspješan tehnički direktor fabrike obuće “Bema”, odbornik u skupštini grada Banjaluka, predsjednik KKI Vrbas, i iznad svega potpredsjednik Rukometnog kluba Borac m:tel. Zbog ovog poslednjeg došao je u žižu napada u poslednje vrijeme. Pera novinara, ali i ljudi koji prate Borac bila su oštra. Ekskluzivno za naš portal, Umičević je odgovorio na svaku kritiku, ali je i obrazložio:

– Gospodu Miru Bjelića i Stojana Atlagića tužio sam za klevetanje, pa neka sve dokažu na sudu. Širom su im otvorena vrata kluba i nek pokažu svoje znanje, ali jadna je majka klubu sa takvim “stručnjacima”. Pišu o milionima, a nisu u stanju kupiti sezonsku kartu u iznosu od 80 KM, pa se švercaju da džabe uđu na utakmice. I to su prijatelji Borca! Oni su u stvari “mapetovci”  rukometa.  

Miro Bjelić me ganjao dvije godine da uđem u klub. Kada je Radović postao predsjednik, moli, pa vuče za za rukav, i pristao sam. Sve odluke koje je Upravni odobr za ovo vrijeme donio, bile su jednoglasne.

Ja u Borac nisam ušao da zaradim, do sada sam dao 30.000 KM. Hvala Bogu, ja ne živim od ovoga, ali ušao sam u klub da pomognem. Odgovorno tvrdim, da ovaj Upravni odbor nije došao, Borac bi se ugasio! Potrebna je brezova metla, i dosta truda se ovaj klub vrati na pobjednički kolosjek. Ako grad da 120.000 KM, ima da se zna gdje ode svaki pfening. Vratil ismo ko zna čiji dugovanja 700.000 KM, a kako se poslovalo u klubu, uskoro mnogi neće moći mirno spavati – ističe Umičević.

On se ponovo okrenuo prema Bjeliću i Atlagiću, za koje smatra da nisu donijeli ništa dobro Borcu, čak šta više.

–  Bjelića je pregazilo vrijeme. Pogledajte šta se o njemu po Banjaluci priča. Sve najgore! Evo, ja ga pitam od čega je dobio kafić i pola zgrade u centru grada, gdje je sada napravio vrtić. Dobro je on naplatio svaki minut u Borcu, a kad treba zavući ruku u vlastiti džep, onda je Marinko babaroga. Šta je sve radio sa klupskim tomboloma, ma bolje da ne pričam, muka mi je od takvih koji žele pomoći.

O Atlagiću još gore. To je čovjek koji nikada nije zasadio gredicu luka. Cijela Banjaluka zna kako je prodao utakmicu kada je bio u Kosigu, da izgube 12 razlike, i da Borac ne bude šampion. Pa, kako je kao trener podmetnuo stupicu protivničkom igraču. Zar je to pedagog? Sve čega se dohvatio propalo je od državne, do vlastite svojine. Naziva me “mesijom banjalučkog sport”. Za njega to jesam, u svakom slučaju, jer znam koliko i kada, i gdje sam dao, za razliku od njega koji je samo od tog sporta dobro živio – nastavlja Umičević u jednom dahu i okreće se takmičarskom pogonu:

– Došli smo u septembru, kada je  ekipa bila formirana, a realno već tada je bila spremna za veliki remont. Trivundža je imao mjesečnu platu od 10.000 KM. Ej 10.000 KM, a u gradu nema sredstava da se napune javne kuhinje. Na sve to dobio je i 120.000 KM iz nekih ranijih perioda. Pa nije on Ronaldo, kako ga nije sramota.Trivundža će ući u istoriju kao najskuplji igrač Borca, koji je najmanje dao za njega! Isto tako više nećemo plaćati termine školi “Golić – Šarić”. Može, ali nek se zove Škola rukometa Borac. Sad će me i za to napasti, jer sam dirnuo u legende, ali ko god radi protiv interesa Borca, i moj je neprijatelj. Golić ima klasični sukob interesa, jer u isto vrijeme je i menadžer i trener.   

A, znate kako su nekada radili. Prošla Uprava izda sedmerac za 8.000 KM, i umjesto u klub, svu kiriju godinama uzima sebi. Kad smo došli bilo je komunalija oko 250.000 duga! Napadaju nas za dvoranu, pa neće je ovaj Upravni odbor odnijeti sa sobom. Niko ne pita gdje danas Borac trenira. U hangarima “Kampusa” gdje nema ni tople vode. Zar je to Borac za koji se gospoda bore. Ako želimo funkcionalnu dvoranu, samoodrživu i da bude u vlasništvu kluba, jer to nešto loše? Jeste, jer nema više tala sa ko zna kim.

Kritikuju nas što smo igrali kvalifikacije za Ligu šampiona. Pa, nakon 20 i više godina Evropa je pričala o Banjaluci i Borcu. Jedna lopta nas je djelila od uspjeha, ko zna šta bi bilo da je Bojinovićev šut završio u mreži, ali i to je sport, nekada donosi radost, nekada tugu – priča potpredsjednik Upravnog odbora RK Borac m:tel.

Za kraj on ističe da je pokrenuo još jednu inicijativu.

– Okupiću veterane Borca, i BEMA će im biti sponzor. Aako iko ima čime da se diči, to je onda rukomet. Toliko živih legendi nema niko, a iz sitnih razloga mnogi od njih više ne da ne pričaju, nego ne mogu da se ni pogledaju. Prevazićemo te nesporazume i početi pisati jednu novu stranicu istorije. Biće Borac opet jak, ali samo sa transparentnim radom, koji će građani Banjaluke prepoznati kao nešto pozitivno. Do tada ću biti babaroga, i neka sam. Dok je tako znam da sam na pravom putu – zaključio je Marinko Umičević.