Sandro Poletan, najveća nada ne samo banjalučkog boksa, već možda i BiH u poslednje dvije decenije, imao je neslavnu ulogu na nedavno održanom memorijalu “Radovan Bisić”. Međutim, s obzirom, na temperament, mladalački žar koji nosi u sebi i talenat možda budućeg olimpijskog šampiona, pokajao se, a mi vam prenosimo njegovvo saopštenje, u kojem objašnjava ovaj čin, ali i sve što je prethodilo njemu:

Prvo da kažem da se iskreno kajem zbog ovakvog mog čina koji nije za pohvalu niti primjer sportiste, i što sam dopustio da upadnem u zamku kriminalizovanih i zlih ljudi.
Kajem se prije svega zbog poštovanja prema pokojnom velikanu Radovanu Bisiću, kome sam taj dan posjetio grob i zapalio svijeću, i njegovoj porodici, prema boksu kao sportu i svim poštovaocima koji su došli da pogledaju moj meč.
Žao mi je što je moj meč došao u drugi plan i što sam dopustio sebi da me emocije nadjačaju.

Daću komentar od samog početka problema, pa ko ima vremena neka dobro pročita.

Konkretan početak problema se javlja nakon mog dolaska iz Rusije 2013. godine sa prvenstva Evrope i donošenjem prve medalje sa većih takmičenja nakon 30 godina u Republiku Srpsku. Naime mojim uspjehom nisu bili svi zadivljeni u klubu koji sam predstavljao te godine. Jedan od ljudi koji nisu taj uspjeh mogli podnijeti, je bio Darko Kučuk kapiten bokserskog kluba “Slavija” i koji nikad nije napravio nijednu pobjedu na međunarodnoj sceni, te se na sastanku izjasnio da će poslati pismo AIBA-i (Svjetskoj bokserskoj organizaciji) da mi se oduzme medalja sa tog prvenstva. Nakon toga, došlo je par puta do situacije gdje je taj isti kapiten BK “Slavija” bio presudan da mi se ne dodijele odobrena sredstva za odlazak na prvenstva Evrope. Koliko je situacija izmakla kontroli, pokazuje to da je policija bila primorana da oduzme 3 pištolja, zbog prijetnje smrću upućenih mojim roditeljima i meni, Mirka Jokića i pokojnog predsjednika BK “Slavija” Zorana Bugarskog.
Prošlo je 3 godine od toga, ušao sam u seniore i približio se njegovoj tjelesnoj kategoriji, te sam izrazio želju da pred banjalučkom publikom, na najcjenjenijem memorijalnom turniru u Banjaluci boksam sa njim. Poziv za meč je dobio i pismeno, te sam tražio da mi se na isti način i odgovori. Odgovor nisam dobio, samim tim kapiten je odbio da boksa sa dječakom 16 godina mlađim od sebe i 15kg lakšim. Napominjem da to što je Darko Kučuk u tom istom klubu preko 15 godina, govori da ima jaku solidarizaciju, te sam postao osuđivan od većine za taj sportski poduhvat. U četvrtak 20.10.2016. sam gostovao na ATV televiziji te sam u direktnom prenosu obavijestio javnost o situaciji odbijanja meča od strane Darka Kučuka. Po samom izlasku iz zgrade ATV-a počele su burne rekacije Kučukovih solidalizatora sa pritiskom na predsjednika BK “Slavija” da mi se ne dozvoli nastupanje na dolazećem turniru. Rezultat je bio da mi se ne dodijeli hranarina kao i ostalim takmičarima BK “Slavija”.
Na samom turniru publika je jasno pokazala zadovoljstvo gledanjem moga meča, a i u skladu sa očekivanjima pokazao sam prelijep svjetski boks.
Kada je došlo do dodjele pehara, nisam čuo da li je moje ime pozvano, ali sam vidio da mi pokazuju da uđem u ring i primim pehar. Nakon slikanja, u momentu kada sam čitao “Najbolji tehničar” ispisano na peharu, čuo sam da pozivaju Stefana Markovića (da se razumijemo, nemam ništa protiv Stefana niti bilo kog drugog boksera) da primi pehar za najboljeg boksera, te negativne ovacije publike na donesenu odluku žirija. U momentu je bilo jasno da tu odluku nije donio žiri nego da su Božidar Pejaković i Vladan Kljajić treneri BK “Slavija” koji me patološki mrze, izvršili pritisak da mi se ne smije dodijeliti pehar u želji da mi pokažu da se stvari odvijaju kako oni žele te da me isprovociraju.
Pehar za najboljeg tehničara nije mi dodijeljen sa tom svrhom, nego u cilju da se nađem na licu mjesta kako bih jasno bio ponižen kao bokser sa najboljim rezultatima ne samo BK “Slavija” nego i Republike Srpske.
Napustio sam ring i pehar ostavio na pod dvorane i otišao na presvlačenje. U roku od par minuta neko mi je donio pehar, te sam u nalivu emocija, bijesu i nevjerici da se zloba i prljavština prema meni i budućim bokserima koji budu imali potencijala i roditelje iza sebe, nikad neće završiti, bacio sam pehar. Potom mi je prišao i sam sin Radovana Bisića i rekao da sam jasno pokazao ko je najbolji bokser ali da on tu odluku nije donosio i da je ne može ni mijenjati.
Još jednom izjavljujem: Žao mi je što sam podlegao pritisku, jer nisam taj profil sportiste. Takođe mi je žao što su sve godine rada došle u drugi plan ali ja tu neću stati, nego grabiću i dalje i jače zbog takvih. Naprosto došlo je do pucanja kao odgovor na svu zlobu godinama usmjerenu prema meni.
Mnogi su moju situaciju poredili sa situacijom Novaka Đokovića, koji je morao otići iz Srbije jer nije mogao podnijeti pritiske tadašnjeg predsjednika Teniskog saveza Republike Srbije i njihove uprave.
Sportski pozdrav!

Zamolio bih dvojicu članova te “nepostojeće” komisije Milenko Tomić i Predrag Bartula da daju komentar na ovaj tekst,
Te bih zamolio sve sportiste, da se ovaj tekst podijeli što je više moguće, u svrhu da se manipulacije nad klubovima od strane pojedinaca zaustave. Takođe tražim da ovaj tekst podijelite jer me produžene ruke BK “Slavija” blokiraju kroz medije te novinari ne žele da prenose moju stranu priče.
Hvala na pažnji!