Niti manjeg čovjeka, niti većine ljudine!

Tako bi se mogao opisati Amir Durgutović, vihorno krilo Borca iz njegovog zlatnog perioda iz druge polovine 80-ih godina prošlog vijeka. Sa svojih metar i 70 cm, tih, nenametljiv, kao takav je i došao na Gradski stadion u Banjaluku, iz rodnog Gradačca, gdje je važio za neviđen talenat.

Ali tada u Banjaluci i Borcu nisu cvjetale ruže, trener Đorđe Gerum stvarao je tek ekipu za velika djela, a Krajina nije imala strpljenja. U to sveopšte sivilo uklopio se i Amir, na početku je više sjedio na klupi, nego što je igrao. Gledao je tada u leđa odličnom Nedeljku Topiću, ali se nije predavao, kao i nikada u životu,…a prije ili poslije nagrada uvijek stigne.

Tako je i Amir mic po mic stigao do prve postave, i postao nezamjenljivo desno krilo. Njegovi bjegovi, driblinzi, ali prije svega centaršutevi i danas se prepričavaju, a znao je ponekad i sam zabiti pogodak. Ono što je obilježilo njegovu karijeru jeste onaj čuveni okršaj na stadionu JNA, kada je Borac savladao Crvenu Zvezdu. Lupića je u “trepavicu” pogodio, a ko drugi nego Amir:

– Jedna cijela karijera je stala u toj sekundi! Samo ja znam kroz šta sam prošao, treninzi, blato, znoj, krv, nepravde, ali sve se vratilo tog trena. Lopta je malo odskočila, to se ne vidi na snimku, jer da nije bilo tako, ne bi imala takvu putanju. Gađao sam Lupića, jer tokom karijere imali smo mnoštvo takvih akcija. Nije bilo slučajno, akcija je tekla baš onako kako smo je i zamislilili – prisjetio se Amir najradosnijih trenutaka u karijeri.

A, samo dva mjeseca poslije, nakon silene euforije, tadašnje rukovodstvo nij imalo sluha, i nije želilo produžiti ugovor sa Durgutovićem. Skrasio se u nikšićkoj Sutjesci, tamo proveo šest mjeseci, ali i srcem i dušom bio u Banjaluci. Na zimu 1989. vraća se u Borac, i sa njim ulazi u Prvu ligu Jugoslavije. Igra onu čuvenu utakmicu sa Proleterom, a baš nad njim napravljen je jedanaesterac, koji je Beširević pretvorio u vodstvo Borca.

– Krasilo nas je prijateljstvo i van terena. Znalo se desiti da deset igrača poslije treninga ide na kafu, što je danas nezamislivo. Ostali smo svi u kontaktu, tako da ta prijateljstva traju i dan danas – otkriva tajnu zašto je Borac mogao tada pobjediti bilo koga, jer tada za tu ekipu nepobjedivih nije bilo!

I još jedan detalj koliko je Amir banjalučanin, baš kao što je i rođen u Gradačcu.

Na teren Gradskog stadiona nikada nije izašao, a da se nije sagnuo, poljubio travu i u sebi rekao: IDEMO BORAC! Tako nekada, tako i sada kada se ponekad skupi sa rajom na veteranskim utakmicama.

– Čudni su ti ovi borčevci. Dođem u Banjaluku, čujem se sa tri-četiri saigrača, popijemo piće, evociramo uspomene, sutradan me zove onaj peti koji nije bio i ljuti se na mene. Kad sledeći put dođem sjednem sanjim, ljute se ona prva trojica. Sad nikome ne idem na noge, prošetam Gospodskom, pa koga sretnem, sretnem, a hvala Bogu ima još ljudi koji se sjećaju “mog Borca” – tako priča danas Amir. 

Pored Borca, Banjalukom se spojio u još jednu neraskidivu nit, jer mu je supruga iz grada na Vrbasu. Dvije ljubavi, ne zna se koje je veća! 

Za one koji ne znaju, Amir Durgutović je danas sportski direktor Zvijezde iz Gradačca, ekipe koje želi da se vrati u Premijer ligu BiH.

Sin gradačački, ali i banjalučki….