Karalić, Malbašić, Mataja, Bilbija, Lipovac, Špica, Durgutović, Matejić, Beširević, Popović, Lupić. Najpoznatija postava Borca u njegovoj istoriji. Tim koji je osvojio Kup Maršala Tita 1988. godine u finalu sa Crvenom zvezdom. Antologijski gol Senada Lupića bio je djelo Amira Durgutovića, vihornog krila “crveno-plavih”, koji je centarfora Borca pogodio u trepavicu. Sve ostalo je istorija.
Danas Amir Durgutović živi i radi u rodnom Gradačcu. I dalje je u fudbalu, prisjetio se najsjajnijih dana banjalučkog fudbala.
– Jedan sam od trenera u Zvijezdi iz Gradačca i šef Omladinske škole. Pored toga, imam i Školu fudbala “Sunce”, ali zbog obaveza prepustio sam je sinu Adnanu. Imamo oko 30 klinaca i sa zadovoljstvom radimo sa njima – započeo je priču Amir.

Amir D

Kada se osvrnete iza sebe, da li je Borac najsjajniji dio vaše karijere?
– Naravno. To je uspjeh cijele generacije. Imali smo jak kolektiv. Nije bilo zvijezda, uvijek je neko drugi rješavo utakmicu. Nismo bili vezani za jednog igrača, kolektiv je mljeo, a iz toga je uvijek iskakao neki pojedinac. Krasilo nas je prijateljstvo i van terena. Znalo se desiti da deset igrača poslije treninga ide na kafu, što je danas nezamislivo. Ostali smo svi u kontaktu, tako da ta prijateljstva traju i dan danas.

Okosnica ekipe bila je iz Banjaluke, uz nekoliko igrača sa strane?
– Gledajući po brojevima od 1 do 6 bili su domaći (Karalić, Malbašić, Mataja, Bilbija, Lipovac, Špica). Napad je bio od Triglava do Đevđelije. Ja iz Gradačca, Matejić Beograđanin, Beširević iz Ljubljane, Popović iz Kraljeva i Lupić iz Dervente.

Da li ste zaista vjerovali da možete savladati Crvenu zvezdu usred Beograda?
– Nismo imali šta izgubiti. I da smo poraženi, ne bi nam niko zamjerio. Zvezda nas je podcijenila, i to debelo. A opet, mi smo imali svoj dan, a kada je tako, onda se niko nije naigrao pored nas. Kada su vidjeli da je đavo odnio šalu, u posljednjih 20 minuta dodali su gas, ali lopta nije htjela u gol, a i Karalić je imao svoj dan. U sjećanje mi se urezala slika “Delija”, koji su posljednjih pola sata skandirali “Pomozi bože”. Nije im pomogao, jer je srce krajiško bilo veće od vasione.

Vaš centaršut obilježio je karijeru Amira Durgutovića?
– Da, jedna cijela karijera je stala u toj sekundi! Samo ja znam kroz šta sam prošao, treninzi, blato, znoj, krv, nepravde, ali sve se vratilo tog trena. Lopta je malo odskočila, to se ne vidi na snimku, jer da nije bilo tako, ne bi imala takvu putanju. Gađao sam Lupića, jer tokom karijere imali smo mnoštvo takvih akcija. Nije bilo slučajno, akcija je tekla baš onako kako smo je i zamislili.

Za vas kažu da ste veliki Borčevac. Na jubilejima osvajanja Kupa na izlasku na teren, obavezeno se sagnete, poljubite travu i grb Borca?
– Ja i kada spavam, mislim na Borac! Kada smo obilježavali 20 godina, slavili smo 2:1, a strijelci smo bili Lupić i ja. Pet godina kasnije, isti rezultat, ali za Zvezdu, i opet sam ja dao gol. Ima neke kosmičke pravde u tome svemu.

Kada poredite svoju generaciju i današnji fudbal, ima li dodirnih tačaka?
– U moje vrijeme, igrači su dugo trajali. Do 27. godine, nije se moglo ići u inostranstvo. Klub je imao istu ekipu po četiri, pet godina. Danas to nije tako. Pola godine i nema te. Neko kaže da je bio u Borcu, ljudi ga se i ne sjećaju.

Borac je danas prvoligaš. Imate li recept kako klub da izađe iz krize?
– Šest država ima svoju ligu, a mi smo igrali u jednoj. Kada bismo sve spojili, mi smo bili u 18 i to, važan faktor. Sada Borac dozvoli da u toj jednoj ispadne. Nezamislivo! Ne znam šta je problem, ali mora se raditi na dugoročne staze. U ono vrijeme kada sam došao, 1984. godine, bila je kriza za novac. Dvije godine kasnije, napravljen je samodoprinos, da se jedan odsto od plata odvaja za sport. Poslije toga, uslijedili su svi uspjesi Borca. I ne samo fudbala, rukomet, boks, ženska košarka, to je bio procvat sporta, jer klubovi su kroz taj samodoprinos imali stabilnost.

Ako bi uslijedio poziv iz Banjaluke, da li biste prihvatili?
–Ma, zašto me to pitate, ja sam vojnik Borca, to je moj klub, grad, i moja je dužnost da Borcu budem na usluzi. Jednom Borčevac, cijeli život Borčevac.

Penali sa Sutjeskom

U sezoni 1988/1989, Durgotović je pola godine nosio dres Sutjeske iz Nikšića. Vratio se ekspresno za Banjaluku i nastavio igrati za Borac, ali iz tog perioda ima i jedna anegdota.
– Igraju Borac i Sutjeska u Nikšiću. Igram za klub u kojem primam platu, a srce vuče na drugu stranu. Molim boga da izgubimo, na kraju 2:2 i penali. Priđem Karaliću i šapnem mu gdje koji igrač šutira. Od pet odbrani tri, Borac osvoji bod, koji je na kraju bio i presudan da se vrati u Prvu ligu – prisjeća se Durgutović.

“Narodne novine”