Za Marinka Umičevića kažu da je čovjek koji kada nešto naumi, ne može da mu se otme. Što na umu, to i na drumu, često je svojim izjavama znao šokirati, kako političare, tako i javnost, ali on nikada nije govorio ništa osim istine! Uspješan je privrednik, tehnički direktor Tvornice obuće “Bema”, ali i sportski radnik, prvo kao predsjednik KKI Vrbas, ali i kao drugi čovjek RK Borac.

Umičević je poznat i kao veliki humanista. Gdje je god bila kakva akcija, tu je i Marinko! U novogodišnjem intervju za naš portal, Umičević se dotakao svega pomalo….

Da li je KKI Vrbas imao uspješno godinu iza sebe?

– Ušli smo u sezonu sa zebnjom i strahom. Dva najbolja igrača Švraka i Demirović napustil isu nas, kapiten Ignjatović dugo je bio povrijeđen, moram i sam priznati da je bilo dosta rezerve, ali jesenas smo doživjeli samo jedan poraz od Gradačca. U jednoj teškoj godini, puno uspjeha, ali i nerazumijevanja. Prerasli smo mnoge, nismo zaslužili takav odnos. Svi su se na nas nabrusili, da nas skinu sa trona, ali se nećemo dati. Vjerujem u ove momke. Pet trofeja smo osvojili, imali godinu iz snova, biće je teško ponoviti, ali ima neki inat u nama….

Uz sve uspjehe ide i ona klasična priča, da su svi okrenuli leđa momcima i djevojkama iz Vrbasa?

– Jedan od načina da animiramo javnost jeste da  idemo pred zgadu Vlade RS, imamo 250 trofeja za 12 godina, i da okružimo peharima cijelu zgardu! da tražimo smjenu ministrice Davidović i njenih fićfirića, koji primaju plat, a ni oni sami ne znaju zašto!  Tamo niko ništa ne radi. Cijela Republika Srpska zna da je tamo pola – pola. Pola uzmu sebi, pola daju klubovima, zato nam i jste ovako. Tri godine nismo primljeni u Ministarstvu porodice omladine i sporta, a sve što postoji osvojili smo. Jedino još da zaigramo košarku u svemiru!

Ipak, ne predajete se, svake godine stepenica više?

– Poslao sam gradu dopis da u martu igramo Evropsku ligu 2. Prošle godine to je bio Čelendž Kup, a ove godine to je još ozbiljnije takmičenje. Igra se u Beču, a pored nas tu su Albasete iz Španije koji ima budžet od dva i po miliona evra, domaćin Beč, koji na raspolaganju ima dva miliona, a glavni sponzor im je Red Bul. Tu su i Turk Telekom i Makabi iz Haife, oba vojna kluba, turske i Izraela sa neograničenim budžetima. I mi sa 25. 000 evra, od kojih pola dam ja iz svog džepa. I pored toga opet ćemo se boriti za prve dvije pozicije. Za taj nastup treba nam oko 15.000 evra, i grad mora stati iz nas, ili jednostavno ovi momci i djevojke više neće moći predstavljati Banjaluku, kao do sada, a predstavljali su je tako da su nam u mnogim gradovima skandirali i po nekoliko minuta!   Nama ljudi po Evropi ne mogu vjerovati da mi nemamo para. Svaka iole ozbiljnije ekipa ima budžet od 300.000 maraka, o kojem mi možemo samo maštati.

Štampani mediji nisu objavili vijest da je KKI Vrbas jesenji šampion BiH. Kako to komentarišete?

– Bezobrazan odnos urednika tih novina. To su strani plaćenici! Nije to samo sraman odnos prema Vrbasu, imate i primjer Denisa Marjanovića, jedan dan se spominjalo i više ga nema. Zato su novine pun Kvitove i ostalih gluposti, adomaći sport je negdje na marginama dešavanja.

Zovu vas u Španiju, da budete gosti Albasetea?

– Imamo odlične odnose sa tom ekipom. Čak bi nam platili i put, smještaj, ali ne možemo ići kao golaći i poslednja bijeda.  Predsjednik tog kluba traži je na Čelendž Kupu u Banjaluci  da se javno izvini za bombardovanje srpskog naroda od strane NATO alijanse, ali supervizor austrijanac to nije dozvolio. Sigurno je da ćemo jednog dana krenuti put Španije, ali kad budu bolja vremena.

Znate i odogvoriti kada vas ujedu?

Hoću da spomenem nekoliko sramnih slučajeva. Jedno preduzeće je dalo 20 KM za pomoć Vrbasu. Gigant “Vitinka” 100 km, ili “Zoki komerc 100KM. Sve to sam vatio na istu adresu sa natpisom “povrat sramne donacije”. Kako ih nije sramota, mi jesmo sirotinja, ali ne može nas niko baš toliko podcjenjivati.

Može li živjeti od košarke u kolicima?

– Ma o čemu vi pričate, kakve crne nagrade. Pehar i medalja, to je jedina satisfkacija, u BiH čak nema ni mdalja, samo jedan peharčić. U NLB ligi oslobođeni smo plaćanja sudija i imamo priliku da dobijemo dvoje kolica, što nije zanemarivo, ako znamo da su jedna i do 10.000 maraka. Novac bi trebala dati država. Nama i ne trebaju te nesrećne pare, samo da se obezbjedi osnovno da ekipa ima za puovanja, da imaju pojesti po sendvič, da su opremljeni kolicima. Žica na točku  košta 100 evra, pa vi vidite gdje smo!  Ko bi znao za Biljana Nedić, Igora Ignjatovića, Ritana iz Bronzanog Majdana,….da nije bilo Vrbasa. Ljepše mi je biti sanjima u društvu, nego sa bilo kojim političarem, izuzev Miloradom Dodikom!

 Gdje plovi banjalučki sport danas?

– Najbolje se vidjelo na izboru sportiste RS gdje je banjalučki sport! Svaka časr Čeprkalu, ili Marjanoviću, ali to  individue, sistemski nemamo uspjeha. Treba vratiti  SOFK-u što prije. Šta će nam po dva pandama, npr Mladi Krajišnik i Orlovi, ili Borac i Student. Grad treba odrediti prioritete. Puno je klubova, a grad ne pridaje veliku pažnju u sport. Ne može niko biti predsjednik FK Borac ako neće dati milion maraka, ali svojih!  Na dnu smo, to je realnost. Zreli smo za generalni remont. Novca ima. Pogledajte kakvi giganti su ovdje, od m:tela, pa do banaka. Svi imaju zmije u džepu. Da ima sloge u našim klubovima, otišli bi pred sve te banke, i tražili svoje pare, koje nam gule. Opet ima i zdravih primjera, kao št su FK Krupa, FK Željezničar, pa Vaterpolo klub Banjaluka, pa i moj Vrbas. Ali tu nema menadžerisanja. Radi se i domaćinski i zato ti klubovi opstaju. Svi su kivni na braću Ilić, a niko ne vidi da Buco i spava na stadionu u Krupi! Bez takvog odnosa nema ni rezultata.

Gdje je danas RK Borac?

Nije lako, ali vratili smo milion i po duga, rastjerali one koji su uzimali se bi po 10.000 maraka platu. Interesantno je da sada svi za probleme u kojem se Borac našao sada svljajuju na pokojnog Miroslava Mikeša. pa dajte da ga vadimo iz zemlje i sudimo, ako je on upropastio Borac. “Mapetovci” pljuju po Borcu, a neće da kupe kartu od 3 km. Svi ti velikani preplatili su sebe u Borcu za ono što su dali kao igrači. Dobili su stanove, poslovne prostore, i šta onda. Oni žele Borac u Ligi šampiona. Pa ko ga ne želi?! Vesprem ima budžet  od 20 miliona maraka, Celje i Zagreb po 5 miliona, a bužet cijelog banjaluckog sporta je milion i po, pa vidite gdje smo.

Plovi li  barem Bema uspješnim vodama?

Plovi! Bema je ovu godnu završila sa uspjehom. Nikada teža, a opet nikada uspiješnija. Nismo dali otkaz ni jednom radniku, a imamo ih 1. 250. Nismo nikome dužni ni marke!  Podijeli smo 1.200 pari cipela u raznim donacijama, otvorili fabriku u Mrkonjić Gradu koja je svemirski brod. Otvorili smo dvije prodavnice, napravili plastenike, gdje smo proizveli pet tona parike, tri tone paradajza, Sad smo posadili špinat i luk, peršun, celer, zelenu salatu. Prosjek plata je 550 maraka, plus prevoz i topli obrok. Kome je mala, nek odmah napusti! Platu treba zaraditi, a ne dobiti. Najuspiješnija smo firma u Banjaluci, ali jadan je taj grad ako je laka industrija nosilac nje. Bez teške industrije nema nas nigdje. Svaki dan ne radi150 radnika, trudnice, porodilje, bolovanja, pa da sve dođu na posao, ne bi imale gdje sjesti, tako je to kad radite sa ženama. Podijeli smo 400 pakaetića u Banjaluci, još 100 u Mrkonjić Gradu. Svaki radnik je dobio kalendar i upaljač. Problema ima, ali se borimo, i zato i jesmo uspješni!

Toliko godina u javnom životu, da li je došlo do zamora materijala?

– Navršio sam 40 godina u ovoj fabrici. Svoju brazdu sam u ovom gradu davno zaorao. Trag iza mene je ostao. Pomalo sam sit svega, jer koliko god predajete sebe, uvijek vas neko dočeka iza krivine, ali i to je život. Borio sam se, i nastaviću se boriti. Žao mi je kad vidim pred konzulatom Slovnije za vizu čeka po 1.000 ljudi, ode nam omladina! Bojim se budućnosti , da djeca doktora budu doktori, političara političari, tajkuna tajkuni,…i tako redom, a već imamo neke primjere. Potreban je kazan i brezova metla. Marinko Umičević dolazi iz nekog drugog vremena i dok trajem boriću se za to vrijeme…..